Fata je Fata al 100km je 100km

Fata je Fata, al 100 km je ipak 100 km.         

Poèeci su nam otprilike bili svima isti : prvih dana po par kilometara, prve trke na desetak km., treninzi za polumaraton, prvi polumaraton, lagani prelazak na maraton. I onda: što dalje, uvijek to dalje a zapravo gdje je kraj ? 

 Ima li odgovora na to vjecno pitanje u ludilu zvanom trèanje ?

Možda ono pjesnici ( maratonci ) su èuðenje u svijetu. Savršeno se uklapajuci u to ludilo èudaka ili možda èudnih luðaka našli smo se u Firenzi na 32. izdanju 100 km. del Passatore ultramaratona “La piu bella del Mondo”, kako piše na propozicijama. Ove je godine to ujedno i bilo europsko prvenstvo na 100 km. Za tu priliku  Jastrebovi: Darko Žalac, Josip Dikon, Krešimir Karas, Alen Štefanac i Predrag Bošnjak, pojaèali su se sa Predragom Radiæem iz A.K. “Žumberak” i sljemenašima Inoslavom Blažekovicem i Željkom zvanim Pale. A na Piazzi  della  Signoria gdje je bio start sreli smo Ivana Jelaviæa sa Stipanom Vukasom koji je na  poslovnim razgovorima sa Fiorentinom(???).
                   ovako se hoda nakon 100km15.00 h. start oko 2000 trkaèa sa svih strana svijeta kreæe u
nepreglednoj  koloni kroz via Cazuoli, pored Duoma, ulicama jednog od najljepših gradova svijeta, lagano se uspinjuci u Fiesole, gradiæiznad Firenze. Oko nas zaista svakojakih èudaka. Na usponu prolazimo pored starijeg trkaèa koji trèi sa cigaretom u ustima?!? Maratonci iz Ravenne reklamirajuci svoj maraton trèe gurajuci mala kolica iz kojih dopiru taktovi talijanskih šansona. Zgodno. Gorostas sa pogledom koji sve govori, pored nas hoda koracima od 3 milje i sa lakoæom drži
naš trèeèi tempo. A na majici mu piše 300 km?!? Hrvati na 100km trciNekoliko mladih Talijana kroz pjesmu zahvaljuje na pljesku publici uz cesti?!?  Htjeli-nehtjeli uz osmjeh publika ipak plješce. I tako se mi u veselom i živopisnom društvu veæ satima penjemo i penjemo a ja u mislima pokušavam dozvati visinski profil staze i pitam se gdje su te nizbrdice ili bar malo ravnoga. Na 18-tom km. prolazimo prvi visinski cilj na 518 m/nm. i tu opet razoèaranje, niti nakon njega nema nekog znaèajnijeg spusta. U jednom trenutku uoèavam ozbiljnost uspona, naime Krešo mi prstom okomito dolje pokazuje selo kroz koje smo prošli prije 7 minuta. Nizajuci pitoma sela uz stazu uoèavam da u svakom postoji " Casa del Popolo” ; Talijanska inaèica negdašnjih Društvenih domova kod nas. Tu izlaze mladi i stari , razgovaraju, dogovaraju, kartaju, gledaju tv, citaju novine, imaju šank i billiard.  Šteta što je kod nas nestao taj lijepi obièaj druženja. Lagano pada mrak, mjesec i zvijezde iznad nas, furka u nama, planina pred nama. Konaèno 50-ti km. i vrh. Valjda kraj usponu. Tu nas èeka bus sa stvarima. Oblaèimo topliju odjeæu jer na visini od 913 m/nm je oko 5 o C.

Krešo stavlja na glavu orjentacijsku svijetiljku da vidimo kuda trèimo. Predugo traje presvlaèenje i okrijepa. Kreæemo dalje i osjeæam da sam podhladen. Poèinjem se tresti i sumnjati u daljnji nastavak trèanja. Ubrzavam na nizbrdici i sa pojavom prvih kapi znoja osjeæam se opet dobro. Da barem imam rukavice i tajice. A i bolja logistika  bi dobro došla. Veæina trkaèa je imala pratnju na biciklu ili sa autom. Kad god što zatreba pratnja je tu, odjeæa, obuæa, hrana, piæe, a mi sami na 50-km. naše stvari u busu, a za sve ostalo ovisiš sam o sebi i o okrijepama, koje su bile dobre i èeste. Kroz noæ prelazimo iz pokrajine Toskane i ulazimo u Emilu Romagnu. Oko nas vinogradi i potoci, pitoreskna sela i ljudi ispred mnogobrojnih lokala koji rade cijelu noæ. Cesta se ipak izravnala. Prolazim 70-ti km. Krešo usporava. Ostajem sam. Fali mi krešina svijetiljka jer tu i tamo zaista tapkam u mraku. Èudim se dobrom osjeæaju koji me drži još od starta. Nikada u životu još nisam trèao tako dugo. Neznaš što ti donosi svaki kilometar. Nisi siguran da æeš izdržati do kraja, a hodati cijelu noæ zaista nema smisla. Pušem i na hladno, od starta trèim tako sporo da sporije ne mogu. Lagano postajem poput stroja, držim tempo oko 6-7min./km, hodam rijetko, samo kad osjetim da bi to bilo pametno. Do 50-tog km. sam brstio svaku okrijepu pa sad osjeæam bolove u trbuhu. Zato više ne jedem, samo pijem èaj i vodu. Odjednom na rubovima vidokruga opažam sitne toèkice kako svijetle u mraku.  Nisu valja halucinacije (Mis mo prikaze!!), pomislih. Jer iza mene je 11 sati i 55 minuta trèanja. Stanem i razmišljam što se dogada. Skrenem u vinograd i skužim da to nije u mojoj glavi veæ vinograd pun krijesnica. Dobro je. Ipak sam još donekle “normalan” . Zadnji km. prolaze sporo poput vjeènosti u mraku usnulih gradova i sela, vinograda i šuma. Jedino što remeti noæni mir su vec prorijeðeni trkaèi na cesti i motoristi koji bez imalo uvažavanja bjesomuæno jure u noæni život, ipak je vikend. Iako je rijeè o lokalnoj cesti ona nije bila zatvorena za promet.  Konaèno natpis FAENZA. Duga ravna ulica na ulazu u grad. Prolazim pored djedice kojeg sam zamijetio u busu kojim smo došli iz Faenze na start u Frenzu. Stari je još friški i ne pušta me. Ubrzavam èudeèi se kako mi to uspijeva. Zadnja dva km.  prolaze u tempu polumaratona i baš mi paše. Neki vrag je u meni, utrèavam u cilj brzinom neprimjerenom nekom tko  trèi 13 sati i 40 min. Èak su i fotografi iznenaðeni tako da me jedva u zadnji èas okidaju. Medalja, diploma, 3 butelje vina. Darko spava, Ino, Alen i Pale su vec hladni. Peða i Dikon ulaze malo iza mene, a Krešo sa malim zaostatkom.Svi debelo ispod limita od 20 sati.300km man
           Zakljuèak.

Poslije svega mogu reæi da više nisam onaj stari maratonac. Tako
se nekako osjeæam. Teško opisati. Samo osjeæam i svjestan sam promjene. Kao da sam otvorio novu stranicu  poglavlja ……

Predrag Bošnjak 

Podijeli na: Facebookgoogle_plusmail

Komentraj

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*