Svatko od nas ima svoju priču, a ovo je moja- priča o lovu na državnu medalju! 
Prošla su 3 dana, ali još uvijek mi zvuči nestvarno da sam prvu državnu medalju (nadam se ne i zadnju) uspjel osvojiti u vjerojatno najtežoj mogućoj disciplini. Ako se ne varam (nek me iskusniji kolege iz kluba isprave) ovo je prva cestovna medalja za Atletski klub Jastreb 99 u povijesti kluba i druga na državnim prvenstvima nakon također brončane Maja Resman u planinskom trčanju 2016. Vjerujem da i prezidente Peđa slavi odozgo. 
Ono kaj najbolje opisuje koliku težinu ima ova medalja je to da su mi na 40-om kilometru skoro krenule suze, ali kad sam ušal u cilj i zagrlil suprugu Marta Rubinić, tada se više nisam mogal suzdržati; video sve govori. 
Kad se samo sjetim kroz kakvo sam “trnje” prolazil zadnje 4 godine; operacija koljena, 2 puta selidba i more raznih iskušenja i u svim tim situacijama sam izašal jači, a ovaj uspjeh je nagrada za sve to i za svaki onaj pretrčani kilometar na treningu. Da bi kvalitetno odradil maratonsku utrku, pomno moraš planirati svaki detalj, more sitnih kotačića se mora savršeno posložiti, a meni očito odgovaraju takve situacije jer sam općenito po prirodi jedna velika “picajzla”. 
Ranije ove godine sam istrčal prva 2 maratona u životu (Ivanec i Plitvice) koja su bila odlična psihička priprema za prvi “ravni” maraton i moram priznati da sam potajno želio vrijeme ispod 2:30h. Po osjećaju, treninzima, a i pripremnoj vjetrovitoj 
utrci polumaratona u Varaždinu (do 12-og km-a sam imao tempo za ispod 1:11h), dalo se naslutiti da sam blizu te granice. Jedino na kaj nisam mogao utjecati su vremenski uvjeti koji se nažalost opet nisu poklopili. Preniska temperatura (7 stupnjeva) me natjerala na dugu podmajicu, kapu i rukavice, a i u takvoj opremi sam do 36-og kilometra uspio držati tempo na 3:33min/km. Tada je počela padati kiša, a moje Saucony Endorphin Pro su jednostavno počele proklizavati (do tada savršene, ali nisu za kišu). Po prolazu na prvom halfu (1:14:30), prolazima na peticama i desetkama (35:20/35:20/35:30/36:36) uspio sam do tog 36-og sačuvati 10 sekundi “lufta”, ali sam se radi klizanja počeo sve više mučiti i do kraja sam održavao tempo tek na 3:50. Postignutim vremenom sam svakako bio bliže 2:30 nego 2:35; jel tak Dragan Jankovic? 
Ono što me posebno veseli je prosječni puls utrke od 170 otkucaja koji je gotovo 90% vremena bio na anaerobnom pragu. To mi je dobar pokazatelj da odlično treniram i da sam utrku tempiral gotovo savršeno. 
Osim što sam osvojio državnu medalju, uspio sam ući u registar kategoriziranih sportaša Hrvatske i to po dvije osnove. Rezultat od 2:31:44 (norma 2:35) me svrstava u treću, a plasman 3. mjesto na PH u Olimpijskoj disciplini u četvrtu kategoriju. Nikad masovnije i nikad jače prvenstvo u maratonu (8 trkača ispod 2:38) je donijelo pregršt osobnih rekorda, pa ovom prilikom čestitam svima koji su uspjeli u tome kao i svim kolegama iz kluba koji su završili maratone ili polumaratone. Posebne čestitke idu maratoncima Mario Tepeš (3:31:15) i Krešimir Jergović (4:13:17) jer smo ekipu plasirali na 16. mjesto.
I naravno velike zahvale klubu Jastrebu, firmi Dechri i fiziju Zokiju bez kojih nebi bilo moguće ostvariti ovaj rezultat. Hvala svima koji su me porukama “nabrijali” dan ranije i dali dodatni motiv, svima koji me podržavaju na razne načine, ali najposebnije zahvale idu supruzi koja ni sekunde nije dvojila o dolasku na trg makar će za cca. 3 tjedna roditi bebača i koja svakodnevno trpi moja trening sranja jer bez njezinog razumijevanja ništa se od ovoga ne bi ostvarilo. 
Sada slijedi mali odmor, a nakon toga ću iskoristiti dobru formu i pokušati još malo spustiti osobne rekorde na 10km i polumaratonu (molim bez vjetra ovaj put 
).
Leave a Reply