U subotu smo se dogovorili za jedan trening po Samoborskom gorju kako bi pregledali stazu na kojoj æe se održati 1. prvenstvo Hrvatske u planinskom trèanju na duge staze i samoborski trekingU subotu smo se dogovorili za jedan trening po Samoborskom gorju kako bi pregledali stazu na kojoj æe se održati 1. prvenstvo Hrvatske u planinskom trèanju na duge staze.
IZ Jaske su krenuli Branko i Krešo, pokupili u Zdenèini druga predsjednika Predraga i došli do Samobora. Tamo nas je doèekala legenda samoborskog karatea Štef Jandreèiæ – Pluto, trebao je biti i organizator Dražen rakije Perkoviæ ali je imao obaveza.
Krenuli smo laganim tempom, na izvoru blizu ruševina starog grada smo popili "mušku" vodu jer je Štef rekao da je dobra za snagu i potenciju.Poèetak je dosta strm pa nema smisla trošiti snagu veæ se treba èuvati za kasnije. Do Okiæa smo došli kroz tuðu kuruzu (mala preèica)iako nismo bili sigurni da li æe staza iæi po cesti ili tuda. Branko nas je uveseljavao svojim prièama "ovdje sam bio šezdeset i druge…ovdje pedeset i osme, nije bilo ni treæina ovih kuæa izgraðeno". Do doma na Okiæu je Predrag veæ bio gladan a ni Štef nije bio daleko pa su pale štrudle.Krenuli smo prema Novom selu okiækom po stazi koja je dosta zarasla i na dosta mjesta se može pogrešno skrenuti, u Novom selu okiækom je veliko parkiralište s odliènim izvorom kao roðeno za okrepnu stanicu,tada se proðe par sto metara asfalta i krene prema kamenolomu gdje treba paziti jer se hoda po rubu provalije, onda poèinje pravi uspon.
Sve ovo do sada je bila djeèja igra a sada treba savladati kojih 300m nadmorske visine i popenjati se na vrh Plešivice 780m. Odluèili smo da je zbog sigurnosti natjecatelja bolje zaobiæi "zub"( ztako ju zovu planinari a poznata je zbog lijepog pogleda na Zagreb) stijenu preko koje vodi staza gdje je potrebno malo alpinistièke vještine da bi se prošlo dalje.Forsiramo makadam koji naglo prestaje i penjemo se na rub gdje je staza Jaskanskog planinarskog puta.
Dolazimo na vrh Plešivice koji se nalazi u oblaku a temperatura je bila oko 10 stupnjeva, Štef se presvlaèi u suho a mi nastavljamo dalje rasturati kvadricepse po strmoj nizbrdici koje ima cca 2km do Poljanica, prijevoja izmeðu Jaske i Samobora. Sreæemo i jaskanske planinare sa velikim ruksacima kao da æe ostati tjedan dana gore.Od Poljanica do Oštrca usponi su blagi o mogu se trèati bez problema, na Oštrcu nas doèekuje zatvorena vrata planinarskog doma (rade samo nedjeljom). Sada poèinje petminutni spust do planinarskog doma veliki Dol koji buduæi da se nalazi na prometnoj stazi (put do Šojke) je više posjeæen.
Ovdje pijemo dvije žuje onako s nogu i nastavljamo dalje prema Palaèniku. Putem nailazimo na brajdu (ko je vidio saditi grožðe na planinarskoj stazti???) i kako je rekao Pluto škanjci se pretvaraju u škvorce i brstimo. Nakon 4 i pola sata dolazimo na start/cilj Vugrinšèak. Zadovoljni smo nakon toliko sati na nogama iako Brankec mrmlja da je ovo bilo previše trèanja prije utrke Starigrad – Veliko Rujno ali što se može.
IZ Jaske su krenuli Branko i Krešo, pokupili u Zdenèini druga predsjednika Predraga i došli do Samobora. Tamo nas je doèekala legenda samoborskog karatea Štef Jandreèiæ – Pluto, trebao je biti i organizator Dražen rakije Perkoviæ ali je imao obaveza.
Krenuli smo laganim tempom, na izvoru blizu ruševina starog grada smo popili "mušku" vodu jer je Štef rekao da je dobra za snagu i potenciju.Poèetak je dosta strm pa nema smisla trošiti snagu veæ se treba èuvati za kasnije. Do Okiæa smo došli kroz tuðu kuruzu (mala preèica)iako nismo bili sigurni da li æe staza iæi po cesti ili tuda. Branko nas je uveseljavao svojim prièama "ovdje sam bio šezdeset i druge…ovdje pedeset i osme, nije bilo ni treæina ovih kuæa izgraðeno". Do doma na Okiæu je Predrag veæ bio gladan a ni Štef nije bio daleko pa su pale štrudle.Krenuli smo prema Novom selu okiækom po stazi koja je dosta zarasla i na dosta mjesta se može pogrešno skrenuti, u Novom selu okiækom je veliko parkiralište s odliènim izvorom kao roðeno za okrepnu stanicu,tada se proðe par sto metara asfalta i krene prema kamenolomu gdje treba paziti jer se hoda po rubu provalije, onda poèinje pravi uspon.Sve ovo do sada je bila djeèja igra a sada treba savladati kojih 300m nadmorske visine i popenjati se na vrh Plešivice 780m. Odluèili smo da je zbog sigurnosti natjecatelja bolje zaobiæi "zub"( ztako ju zovu planinari a poznata je zbog lijepog pogleda na Zagreb) stijenu preko koje vodi staza gdje je potrebno malo alpinistièke vještine da bi se prošlo dalje.Forsiramo makadam koji naglo prestaje i penjemo se na rub gdje je staza Jaskanskog planinarskog puta.Dolazimo na vrh Plešivice koji se nalazi u oblaku a temperatura je bila oko 10 stupnjeva, Štef se presvlaèi u suho a mi nastavljamo dalje rasturati kvadricepse po strmoj nizbrdici koje ima cca 2km do Poljanica, prijevoja izmeðu Jaske i Samobora. Sreæemo i jaskanske planinare sa velikim ruksacima kao da æe ostati tjedan dana gore.Od Poljanica do Oštrca usponi su blagi o mogu se trèati bez problema, na Oštrcu nas doèekuje zatvorena vrata planinarskog doma (rade samo nedjeljom). Sada poèinje petminutni spust do planinarskog doma veliki Dol koji buduæi da se nalazi na prometnoj stazi (put do Šojke) je više posjeæen.
Ovdje pijemo dvije žuje onako s nogu i nastavljamo dalje prema Palaèniku. Putem nailazimo na brajdu (ko je vidio saditi grožðe na planinarskoj stazti???) i kako je rekao Pluto škanjci se pretvaraju u škvorce i brstimo. Nakon 4 i pola sata dolazimo na start/cilj Vugrinšèak. Zadovoljni smo nakon toliko sati na nogama iako Brankec mrmlja da je ovo bilo previše trèanja prije utrke Starigrad – Veliko Rujno ali što se može.
Leave a Reply