Fata je Fata, al 100 km je ipak 100 km.
Ima li odgovora na to vjecno pitanje u ludilu zvanom trèanje ?
15.00 h. start oko 2000 trkaèa sa svih strana svijeta kreæe u nepreglednoj koloni kroz via Cazuoli, pored Duoma, ulicama jednog od najljepših gradova svijeta, lagano se uspinjuci u Fiesole, gradiæiznad Firenze. Oko nas zaista svakojakih èudaka. Na usponu prolazimo pored starijeg trkaèa koji trèi sa cigaretom u ustima?!? Maratonci iz Ravenne reklamirajuci svoj maraton trèe gurajuci mala kolica iz kojih dopiru taktovi talijanskih šansona. Zgodno. Gorostas sa pogledom koji sve govori, pored nas hoda koracima od 3 milje i sa lakoæom drži
naš trèeèi tempo. A na majici mu piše 300 km?!?
Nekoliko mladih Talijana kroz pjesmu zahvaljuje na pljesku publici uz cesti?!? Htjeli-nehtjeli uz osmjeh publika ipak plješce. I tako se mi u veselom i živopisnom društvu veæ satima penjemo i penjemo a ja u mislima pokušavam dozvati visinski profil staze i pitam se gdje su te nizbrdice ili bar malo ravnoga. Na 18-tom km. prolazimo prvi visinski cilj na 518 m/nm. i tu opet razoèaranje, niti nakon njega nema nekog znaèajnijeg spusta. U jednom trenutku uoèavam ozbiljnost uspona, naime Krešo mi prstom okomito dolje pokazuje selo kroz koje smo prošli prije 7 minuta. Nizajuci pitoma sela uz stazu uoèavam da u svakom postoji " Casa del Popolo” ; Talijanska inaèica negdašnjih Društvenih domova kod nas. Tu izlaze mladi i stari , razgovaraju, dogovaraju, kartaju, gledaju tv, citaju novine, imaju šank i billiard. Šteta što je kod nas nestao taj lijepi obièaj druženja. Lagano pada mrak, mjesec i zvijezde iznad nas, furka u nama, planina pred nama. Konaèno 50-ti km. i vrh. Valjda kraj usponu. Tu nas èeka bus sa stvarima. Oblaèimo topliju odjeæu jer na visini od 913 m/nm je oko 5 o C. Krešo stavlja na glavu orjentacijsku svijetiljku da vidimo kuda trèimo. Predugo traje presvlaèenje i okrijepa. Kreæemo dalje i osjeæam da sam podhladen. Poèinjem se tresti i sumnjati u daljnji nastavak trèanja. Ubrzavam na nizbrdici i sa pojavom prvih kapi znoja osjeæam se opet dobro. Da barem imam rukavice i tajice. A i bolja logistika bi dobro došla. Veæina trkaèa je imala pratnju na biciklu ili sa autom. Kad god što zatreba pratnja je tu, odjeæa, obuæa, hrana, piæe, a mi sami na 50-km. naše stvari u busu, a za sve ostalo ovisiš sam o sebi i o okrijepama, koje su bile dobre i èeste. Kroz noæ prelazimo iz pokrajine Toskane i ulazimo u Emilu Romagnu. Oko nas vinogradi i potoci, pitoreskna sela i ljudi ispred mnogobrojnih lokala koji rade cijelu noæ. Cesta se ipak izravnala. Prolazim 70-ti km. Krešo usporava. Ostajem sam. Fali mi krešina svijetiljka jer tu i tamo zaista tapkam u mraku. Èudim se dobrom osjeæaju koji me drži još od starta. Nikada u životu još nisam trèao tako dugo. Neznaš što ti donosi svaki kilometar. Nisi siguran da æeš izdržati do kraja, a hodati cijelu noæ zaista nema smisla. Pušem i na hladno, od starta trèim tako sporo da sporije ne mogu. Lagano postajem poput stroja, držim tempo oko 6-7min./km, hodam rijetko, samo kad osjetim da bi to bilo pametno. Do 50-tog km. sam brstio svaku okrijepu pa sad osjeæam bolove u trbuhu. Zato više ne jedem, samo pijem èaj i vodu. Odjednom na rubovima vidokruga opažam sitne toèkice kako svijetle u mraku. Nisu valja halucinacije (Mis mo prikaze!!), pomislih. Jer iza mene je 11 sati i 55 minuta trèanja. Stanem i razmišljam što se dogada. Skrenem u vinograd i skužim da to nije u mojoj glavi veæ vinograd pun krijesnica. Dobro je. Ipak sam još donekle “normalan” . Zadnji km. prolaze sporo poput vjeènosti u mraku usnulih gradova i sela, vinograda i šuma. Jedino što remeti noæni mir su vec prorijeðeni trkaèi na cesti i motoristi koji bez imalo uvažavanja bjesomuæno jure u noæni život, ipak je vikend. Iako je rijeè o lokalnoj cesti ona nije bila zatvorena za promet. Konaèno natpis FAENZA. Duga ravna ulica na ulazu u grad. Prolazim pored djedice kojeg sam zamijetio u busu kojim smo došli iz Faenze na start u Frenzu. Stari je još friški i ne pušta me. Ubrzavam èudeèi se kako mi to uspijeva. Zadnja dva km. prolaze u tempu polumaratona i baš mi paše. Neki vrag je u meni, utrèavam u cilj brzinom neprimjerenom nekom tko trèi 13 sati i 40 min. Èak su i fotografi iznenaðeni tako da me jedva u zadnji èas okidaju. Medalja, diploma, 3 butelje vina. Darko spava, Ino, Alen i Pale su vec hladni. Peða i Dikon ulaze malo iza mene, a Krešo sa malim zaostatkom.Svi debelo ispod limita od 20 sati.
Zakljuèak.
Poslije svega mogu reæi da više nisam onaj stari maratonac. Tako
se nekako osjeæam. Teško opisati. Samo osjeæam i svjestan sam promjene. Kao da sam otvorio novu stranicu poglavlja ……
Predrag Bošnjak
Leave a Reply