13. – 15. 7. 2003. Starigrad – Senj
Velebitski pustolovni treking je zamišljen kao trodnevni planinarski treking maraton sa elementima pustolovne utrke za dvoclane timove podijeljene u 4 težinske kategorije,
Utrka obuhvaca podrucje Juznog , Srednjeg i Sjevernog Velebita , te prolazi kroz Nacionalne parkove Paklenica i Sjeverni Velebit i kroz Park prirode Velebit koje su timovi morali savladavati pje š ice . Natjecatelji su imali na raspolaganj 60 sati da stignu do cilja . Tijekom utrke svu propisanu opremu moraju nositi sa sobom , te sami planirati opremu i zalihe hrane , taktiku kretanja , odmora i spavanja .
Kategorije “ Ultra ” i “ Challenger ” imaju na raspolaganju 60 sati da zavr š e utrku , dok su “ Rekreativci ” startali dan kasnije u Baškim O š tarijama , te su imali na raspolaganju 36 sati da zavr š e utrku . Tijekom utrke kategorije “ Ultra ” i “ Challenger ” su mogle koristiti svoj spremnik sa hranom i opremom koju su prije pripremili i koji je organizator transportirao iz Paklenice na Ba š ke O š tarije kod hotela “ Velebno ”. Mi smo se prijavili u najtežu kategoriju “Ultra”.
Start je bio u 10h ujutro s parkirališta N.P “Paklenica”.Krenulo je 19 ekipa u najtežoj kategoriji.Vec u prvim sekundama urtrke “Stršljenovi”(Darko Žalac i Branko Pecik) se izdvajaju iz ostatka skupine i brzim tempom povlace i ostale kao da je utrka na 10km. Penjemo se kanjonom Paklenice i prolazimo pored glasovitog Anica kuka gdje se vec sakupljaju penjaci. Nakon nekoliko minuta dolazimo do ravnijeg terena i pocinjemo trcati laganim tempom od oko 6min/km.Tako stižemo do planinarskog doma na Paklenici (550 m/nv).Nakon doma pocinje teži uspon pa vadimo štapove za hodanje iz ruksaka koji nam olakšavaju uspon.Ulazimo u šumu i nakon 2h30' od pocetka utrke dolazimo do 1.kontrolne tocke Ivine vodice na 1400 m/nv gdje obnavljamo zalihe vode i saznajemo da su “stršljenovi” prošli prije sat vremena i svojom brzinom iznenadili clanove Gorske službe spasavanje koji vrše kontrolu. Krecemo dalje i nakon izlaska iz šume pocinje uspon prema Vaganskom vrhu, najvišem vrhu Velebita (1757 m).Cesto nailazimo na table koje nas upozoravaju na mine i da dalje idemo na vlastitu odgovornost no mi se ne obaziremo na njih jer smo prvi dio puta prošli prije mejsec dana bez posljedica.Samo je potrebno se držati staze i ne ici precicom.Na trenutke je staza uska svega 20 cm s lijeve strane provalija s desne stijene i slitine, nailazimo na mjesto pogibije Ozrena Lukica, – Luke, speologa koji je poginuo u Domovinskom ratu i po kojem je nazvana Lukina jama.U jednom trenutku se u podnožju vidi Babino jezero (1589m) u kojem se u ljetu može i kupati.Nakon 2 i pol sata dolazimo do Vaganskog vrha te uzimamo energetske gelove, javljamo svoju trenutnu poziciju u “Glavni stožer” (Lovorka u Samoboru) i mobilnoj ekipi (Branka u Starigradu) a pritom nas prestiže par ekipa. Staza se pocinje spuštati te nakon 1h15 stižemo do bunara Marasovca gdje se osvježavamo hladnom velebitskom vodom, ovdje nas prestiže ekipa veslackog kluba Jarun, za 15 minuta stižemo i do druge kont. tocke skloništa Struge i bez stajanja nastavljamo dalje preko travnate livade stižemo do sedla Buljma, gdje preko teškog kamenitog terena pocinje silazak s 1400m nv na 920 m/nv u najvecu dolinu na Velebitu, Veliko Rujno . Ovdje u svakoj sekundi postoji šansa da se uvrne zglob a to je i dobar nacin da se isproba kvaliteta tenisica. Ovaj put silazak mnogo bolje prolazi nego na treningu, zahvaljujuci našim Salomonkama zglobovi ostaju cvrsti i tabani netaknuti.Nakon 6 km i nešto manje od sata stižemo do crkvice Gospe od Velikog Rujna, sustižemo varaždinsko – opuzensku ekipu koja nam se prikljucuje i Indiru i Dubravka Filipovica iz ekipe “Maratonac” koji krecu dalje a i mi za njima nakon jedne runde sendvica s domacim špekom iz Petrovine.Od Rujna nadalje mislili smo trcati jer je teren pogodan za to (Veliko Rujno i iza njega Malo Rujno zajedno su najprostranjenija i najravnija velebitska terasa dugacka oko 7km i široka oko 1km) no na zamolbu deckiju iz Varaždina brzo hodamo kako bi oni mogli držati korak s nama jer nisu trkaci. Pri kraju doline gubimo planinarsku markaciju pa trošimo vrijeme na traženje, prolazimo kroz napuštena sela, pastirske stanove ali je onda ponovno nalazimo,
{mospagebreak}
U daljini se vidi helikopter kako leti nad jednim podrucjem . Nakon 2h decki su odlucili malo zastati i tu se odvajamo , krecemo dalje u šumu uz stalni uspon i nismo sigurni da li smo na pravom putu do trece tocke , planine Stap (1124m) .oo je odobio ime po velikom kamenom obelisku neobicnog stožastog oblika visokog 75m. Buduci da smo mislili da cemo prije stici do njega na V.Rujnu nismo obnovili zalihe vode i tu prvi put ostajem bez vode i tako suhih ustiju hodamo još 2h, dehidrirani da bi oko 22h prošli pored Stapine vrha stožastog oblika, u cijem se podnožju nalazi “Tatekovo sklonište”. Konacno cujemo glasove i dovikivanjem shvacamo da smo vrlo blizu škloništa gdje se GSS iz Gospica potpomognuta jednim škotskim ovcarem koji je atakirao na moje sendvice vrši kontrolu.Ovdje na izvoru pijemo vrlo , vrlo hladnu vodu i punimo naše dvolitarske rezervoare.Vadimo iz ruksaka karte i nakon sugestije Gss-a i varaždinskih planinara koji su tamo prebivali odlucujemo se za rutu preko Jelove ruje koja na karti izgleda dosta duža ali planinari kažu da je puno lakša, iako se vecina ekipa odlucila za varijantu preko vrha Panos gdje se nekad nalazio objekat “JNA” za koji su nas upozorili na startu da ne ulazimo u njega jer u njemu još ima mina.
Put krece preko visokih stijena uz koje se oprezno cetveronoški penjemo i nakon nekih pola sata dolazimo do šume koja je odlicno markirana, jedini zvuci koje cujemo su krikovi životinja uhvacenih od grabljivica tako da je to jedninstven doživljaj. Bez vecih problema za 2,3 sata dolazimo do lugarske kucice na Jelovoj ruji koja je trebala biti jedna od kontrolnih tocaka ali je to kasnije promijenjeno.Jelova ruja (950m) je planinski proplanak na dnu šumovite doline otvorene s jedne strane prema moru a s ostalih strana okružene visokim vrhovima. Ovdje smo mislili natociti vodu ali je bunar zagaden tako da odustajemo od te ideje. Izbijamo na odlican makadamski put i nakon prepirke i nekoliko minuta traženja pronalazimo markaciju na stjeni za Šugarsku dulibu, sljedecu kont. tocku. Pri silasku s makadama u šumu skoro smo nagazili na kanadski tim koji je spavao na samoj cesti .Ovdje pocinje zapuštena šumska staza s oznakama koje se jedva vide po danu a kamoli u 3h ujutro.Dok jedan stoji pored zadnje pronadene markacije drugi traži sljedecu tako da je napredovanje vrlo sporo, pa smo stali Alen istog trenutka zadrijema a ja mokar od znoja oblacim sve raspoloživo kapu, rukavice. I onda cudom nailazi ekipa poznati orijentacist Lino Legac i Božena Buršic , krecemo s njima a Lino s kartom u rukama se snalazi kao da je usrijed bijela dana.
U samo svitanje dolazimo do planinarskog doma – kontenjera na Šugarskoj dulibi (KT4) ovdje konacno pijem vodu nakon nekoliko sati bez vode, ovdje odlucujemo odspavati 1h. Nakon toga na pocetku jednog predivnog velebitskog friškog jutra krecemo preko velike travnate livade prema Baškim oštarijama.Odlucujemo se na varijantu preko Milkovica peci jer smo culi da je put preko Raminog korita slabo oznacen i da kad jednom udeš ako ne znaš put teško ceš naci izlaz.Iako su pocetna i završna kota (Šug. Duliba i Baške oštarije) na približno istoj nadmorskoj visini cca. 900m, put se stalno uspinje i spušta tako da se mora savladati dosta visinske razlike, ovdje poucen lošim iskustvom iz prethodne noci štedljivo pijem vodu kako se opet ne bi doveo na rub dehidracije. Putem sreæemo dosta planinara koji svježi i veseli dolaze iz smjera B.oštarija vec pod utjecajem gemišta.Konacno uspijemo uhvatiti signal mobitela i odmah brdo poruka i poziv Branke koja nas ceka s hladnim pivama kod motela “Velebno”Nakon nešto manje od 5 sati hoda s vrha nam puca pogled na Oštarije . Baške Oštarije (KT5) su planinsko naselje od kojih pedesetak stanovnika,na cesti Gospic – Karlobag.Hotel “Velebno” je najveca zgrada sagraden je 1971. god. 1991. god. je uništen raketama JNA, ponovno obnovljen 1993. god. ima 120 ležaja Ovdje se nalazi tranzicijska tocka na kojoj se moramo prijaviti i gdje nas ceka sanduk s našim stvarima koje mjenjamo.To je ujedno i polovica staze (75km) i ja se odlucim zamjeniti carape, majice, prazne limenke pive (šalim se!) i ovdje se odmaramo 1h, pijemo kavicu pivicu i malo uživamo u carima civilizacije.
No, treba ici dalje stoga krecemo dalje cuvenom Premužicevom stazom koja vodi sve do Zavižana. Staza je gradena od 1930-33, a projektirao ju je ing. Ante Premužic.Dugacka je pedesetak km i kad se ide smjerom od Zavižana do Oštarija gotovo da i nema uspona no kad se ide obrnutim smjerom kao što smo mi išli onda je dosta teža.Staza nas vodi u pocetku kroz selo Stupacinovo zatim, preko velike livade kasnije ulazi u šumu.Nailazimo na skretanje prema Ravnom dabru no mi sa staze ne skrecemo (kao pioniri maleni), uskoro prelazimo preko dobro uredenog makadama koji vodi do Kugine kuce, lugarnice koja je trebala biti kontrolna tocka ali je organizator odustao od toga. Prolaze Lade Nive Gorske službe s ozljedenim takmicarima i onima koji su odustali.Staza se sve strmije uspinje a na nekim djelovima je vrlo uska tako da treba paziti jer s lijeve strane staze je provalija.Nailazimo na ekipu koja je zalutala i koja traži stazu pa ih navodimo, jedan clan je uganuo gležanj tako da nisu daleko doprijeli. Hodamo satima, uživamo u pogledu na more i otoke i svako malo pitamo Linu koji je tu vec bio kao Štrumpfovi papa Štrumpfa “jel ima još puno? A on nas pokušava utješiti i kaže sat, dva.Ovdje nas lovi sumrak, ja sam pojeo zadnje sendvice koji mi daju potrebnu energiju (špek i cešnjak su najbolja energetska plocica koju znanost još nije prevazišla) i s vrlo malo odmora nastavljamo.Odjednom Lino stane i kaže da je vidio vuka dva metra od staze a ja potvrdujem njegove rijeci i uporno pokušavamo uvjeriti ostale u to dok nas Božena i Alen nisu razuvjerili i pokazali da je to bio kamen.Sada polako pocinjemo vjerovati u price o halucinacijama na postolovnim trkama kada se nespava više noci(cak se i bira top 10 halucinacija). Hodamo brzim tempom tako da smo konacno stigli do planinarske kuce na Velikom Alanu (1345m) (KT6).
{mospagebreak}
Dom se ne nalazi na samom vrhu nego u zavjetrini. Pokraj doma prolazi brdska cesta koja vodi do Jablanca (21km) i gornji kraj industrijske žicare. Stigli smo od motela “Velebno” do V.Alana za otprilike 9 sati a kod doma nailazimo na putokaze koji kaže da do Oštarija ima 12 sati hoda a staza se spušta za razliku od naše.Kod doma puno ljudi, odmah se prijavljujemo gorskoj službi spašavanja, ovdje pred domom na klupama odlucujemo malo odspavati i tada sam shvatio da sam sve majice s dugim rukavima i trenirke ostavio na Oštarijama i da sam ostao kratkih rukava i hlaca u hladnoj velebitskoj noci.Zadrijemao sam u domu pored peci i tada nakon pola sata spavanja, oko 1 sat ujutro me Alen budi i tjera dalje na put. Pedantan kao i uvijek sa sobom ima sve što mu treba pa i više pa mi posuduje svoju jaknu.Pokušavam natociti vodu i tada ustanovim ono u što sam dugo sumnjao: moj rezervoar s vodom polako ali sigurno pušta vodu.Svu vodu sam pretocio u plasticne flaše pa nastavljamo dalje Premužickom prema Zavižanu.Ovdje šutimo i gledamo u noge onoga ispred sebe i ritam koraka djeluje hipnoticki na nas, umivamo se jer mislimo samo na krevet (san).Halucinacije nas napadaju sve više i više a kako smo ocekivali Rossijevu kolibu, planinarsko sklonište koje se nalazi otpilike na pola puta, prividaju nam se kamene kuce i moramo hodati oprezno jer umjesto kuce je provalija..Staza prolazi kroz nekoc najneprohodniji dio Rožanskih kukova a s nje se lako dolazi na neke od njih.Stižemo do Rossijevog skloništa(1580m) a na travnatoj livadi u blizini skloništa ugledali smo neki tim koji je spavao snom pravednika.Nakon pola sata pocinje novi dan a mi sve sretniji jer smo blizu cilja.Ovdje nas prestiže tim iz Samobora koji su išli na kratku trku 75km od Oštarija do Senja i koji su prespavali na Alanu pa sada jure puni snage i odmorni. Za jedno sat i pol dolazimo do kraja Premužiceve staze, izbijamo na makadam i ugledamo najljepši prizor u tome trenutku za nas, dom na Zavižanu u koji stižemo za dvadesetak minuta . Dom na Zavižanu (KT7) se nalazi na južnom obronku vrha Vucjak (1644m) povrh strmih livada a na rubu šumovitog kamenjara otvoren je 1953. god.To je najviši planin. Dom u Hrvatskoj i glavna visinska meteorološka stanica. Kad smo mi došli do doma (6 sati ujutro) baš su izmjerili temperaturu koja je iznosila 7 stupnjeva Celzijusa (usred ljeta).Ovdje sam popio kavu, Alen je premotao svoje žuljeve (imao je cijelu prvu pomoc za žuljeve iglu mast itd.) i a clanovi GSS-a su nam rekli da je staza promijenjena i da nema više niti jedne kont. tocke do cilja.Takoder su nam rekli da postoji i novo probijeni makadam koji nije ucrtan na karti a mi smo zapamtili gdje je (šatro!). Ovdje nas je prestigao tim “Maratonac” s kojim smo se cijelu utrku prestizali dok je Alen sredivao žuljeve na Boženinim nogama, nakon toga smo krenuli se spuštati po šumi do sela Oltare do kojeg nam je trebalo dva sata. Naša mobilna ekipa i casnik za vezu Branka nam javlja da su “Stršljenovi” na jedan sat od Senja. U Oltarima vec potpuno bez koncetracije krecemo krivim putem i nakon 3-4km dolazimo do malih sela na kojima ne piše niti naziv i tu gubimo orijentaciju, zaustavljamo rijetke prolaznike koji nam kažu gdje se nalazimo.Usporedujemo razne pravce i psujemo sami sebe što na Zavižanu nismo ucrtali tu novu cestu nego smo ju kao zapamtili a sad se više ne sjecamo gdje se precizno nalazi i kuda vodi.
Prelazimo preko velike kraške doline i dolazimo do makadama koji nam se ucinio novo izgraden, sad vec svi bezvoljni i demoralizirani od lutanja (par kilometara naprijed pa par natrag) pocinjemo zastajkivati no Alen odlucnim korakom kroci naprijed a mi iza njega.Iako sam sumnjao da smo na pravom putu nakon koji kilometar ugledamo džip MUP-a RH i stekli smo dojam kao da nas snimaju kamerom.Kad smo se približili došla je do nas ekipa HTV-a koja nas je intervjuirala za reportažu o utrci. (kasnije smo bili u emisiji “Dobro jutro Hrvatska).S njima je bio kao vodic organizator utrke, svjetski poznati sudionik pustolovnih utrka Šimun Cimerman (zavšio utrku 11o km kroz prašume Viethnama u 10 dana!) koji nas je ohrabrio rjecima da smo na dobrom putu i pokazao trenutnu lokaciju na zemljovidu, uskoro srecemo još dva tima koji su lutali pa ih informiramo gdje su. Ovdje naše kolege s kojim smo se družili više od polovice utrke odlucuju potpuno usporiti tempo tako da se teška srca odvajamo od njih. Uskoro izbijamo na asfalt, dolazimo do sela Sijaset od kud vode ceste u dva razlicita smjera plus jedan makadam. Iako nam se makadam ucinio bližim i boljim rješenjem do Senja (vodio je prema moru) bilo nam je dosta eksprimentiranja i traženja precica pa se odlucujemo za desni pravac. Zaustavljamo sve cešca vozila i pitamo ih koliko ima kilometara do Senja ali dobivamo razlicite informacije petanestak, dvadesetak itd). Kako smo mi ipakmaratonci clanovi atletskog kluba “Jastreb 99” iz Jastrebarskog odlucujemo tu dionicu pretrcati s ruksacima na ledima. Branka nam javlja da je naš klubski kolega Darko Žalac iz Pribica ušao kao 6. plasirani u cilj.Nakon ovolikog hodanja i penjanja trcanje nizbrdo nam ide kao pjesma i bez problema iako nije to bila neka zavidna brzina.
Trcali smo tako 10-12 km i stigli do raskrižja ceste Senj-Otocac u blizini prijevoja Vratnik (698m).Tada smo dobili još jedan hladni tuš kad smo shvatili da do Senja imamo još 14km. Pocinjemo se spuštati po magistrali kao da smo oslobodioci, u jeku sezone promet je bio gust pa nam svi trube i navijaju za nas, sad je vec oko 13h sati i vrucina je nesnosna tako da stajemo u gostionici blizu Senja tocimo u boce hladnu vodu a u sebe hladnu pivu i nastavljamo trcati do Senja. Cilje je bio na tvrdavi Nehaj iznad Senja gdje smo stigli kao 8. od 20. ekipa.
{mospagebreak}
Epilog
S obzirom da smo Alen i ja prvi put bili na Velebitu i da smo prvi put sudjelovali u pustolovnoj utrci zadovoljni smo postignutim rezultatom. Što se tice pripreme i logostike nismo imali nekih propusta, i strategija nam je bila dobra. Zahvaljujuci našem iskustvu iz maratona imali smo odmjereni tempo, uzimali smo dosta vode i tableta s elektrolitima kako ne bi dobili grceve u mišicima. U ovoj utrci naucili smo puno o psihickoj snazi koja zna biti presudnija od fizicke snage u što smo se uvjerili jer je bilo puno ekipa koje su djelovale u odnosu na nas fizicki nadmocne (teretana, veslanje)u odnosu na koje smo izgledali kao male bebe a ipak nisu stigle do cilja.
Iz Alenovog kuta
Kako je Krešo sve lijepo i detaljno opisao, ja cu se malo posvetit tehnickim detaljima. Krešo i ja smo cijelo vrijeme utrke nosili Salomon XA PRO tenisice za koje imamo samo pohvale. S obzirom na težinu staze (izuzetno težak tehnicki teren) tenisice su jako stabilne. Takoder dobro štite i prste. Prije utrke s njima sam prešao oko 300 km. Ipak Velebit je uzeo danak tako da poslije više nisu pružale dosta zaštite za neki ozbiljniji trail. Ja sam ih u Baškim Oštarijama promjenio za broj vece, iako baš to nije bilo potrebno. Oboje smo nosili Salomon RAID 300 ruksake. Ovi rukaci su namjenjeni za pustolovne trke. Jako su lagani i u njih stane dosta stvari. Zapremina im je 30 litara. Imaju napred 2 džepa što je dovoljno za stvari koje trebaju stalno biti pri ruci. Hranili smo se gelovima, kao i sendvicima od špeka i pecenih purecih prsa. Za nadopunu elektrolita uzimali smo Succeed electrolyte kapsule i to svakih 1.5 – 2 sata. Ovo se pokazalo dobro jer nismo iskusili grceve. Pili smo cistu vodu i poneku pivu, kao i coca colu. Ja sam zaštitio trakom koju sam ucvrstio tinkturom benzoja. C arape smo mjenjali 4 puta. Dobre su se pokazale carape za trcanje tvrtke Falke. Za osvjetljivanje staze koristili smo naglavne svjetiljke Petzl. jedna alkalna baterija mi je trajala 2 noci.
Kada sada radim rezime vidim da smo trebali se malo više posvetit orjentaciji pa se nebi toliko gubili i trošili dragocjeno vrijeme. Pripremljeni smo bili dobro što se je vidjeli u zadnjih 25 km utrke koje smo pretrcali bez problema. Imali smo preko 110 km tjedno 45 dana prije utrke plus nocne treninge na relaciji Samobor – Japetic – Jaska. Možda smo trebali više trenirat brzi hod kako savjetuju svi trail treneri. Sada znamo što treba mijenjat za sljedecu godinu.
Predlažem Šimunu da razmisli malo o mjestu održavanja sljedece trke. Neka razmisli o relaciji Sljeme – Ucka preko Žumberka i dolinom Kupe (jedna od mogucnosti). Na toj bi se relaciji moglo puno više trcati i tako bi trka dobila na zanimljivosti i puno bi je lakše bilo organizirat.
Velebit je sve ocarao svojom ljepotom i nepredvidljovoscu. Dovoljno je doživjet jednu noc i njegovi zvukovi ce ostat zauvjek u sjecanju. Problem su požari koji su poharali dio koji smo prolazili prvi dan. Zbog požara, lakše organizacije i zanimljivosti bilo bi dobro da organizator razmisli o mjesto održavanje sljedece trke.
Na kraju ovo je bila lijepa trka, naponovljivi doživljaj i nadamo se da se vidimo dogodine u puno vecem broju.
Jastrebovi Alen Štefanac i Krešimir Karas team "Yagi"{mosimage}
Leave a Reply