Nisam imao namjeru ali ovu ludu avanturu vam moram opisati. Nakon prošlosubotnje planinske utrke Makarska – Biokovo ( Vošac 1425 m/nm ) i hladnoæe, kiše i vjetra koji su nas doèekali na cilju mislili smo da je to sve od vremenskih neuvjeta za ovu godinu. Nismo ni slutili da može biti i gore od toga, ali može. I to opet na moru.
Tjedan dana prije poèetka ljeta -10 na vrhu UÈKE
Nisam imao namjeru ali ovu ludu avanturu vam moram opisati. Nakon prošlosubotnje planinske utrke Makarska – Biokovo ( Vošac 1425 m/nm ) i hladnoæe, kiše i vjetra koji su nas doèekali na cilju mislili smo da je to sve od vremenskih neuvjeta za ovu godinu. Nismo ni slutili da može biti i gore od toga, ali može. I to opet na moru. U subotu, 14.lipnja održana je 3. planinska utrka Lovran – Vojak ( vrh Uèke -1401 m/nm ) – 13,5 km od morske obale do vrha Uèke.
Vremenska prognoza za tu subotu govorila je u prilog smirivanju – malo oblaka, malo sunca, ali bez kiše. Ha-ha. Veæ na startu u Lovranu je poèelo padati, a i vjetar je bio u jaèanju. No, veæ nakon poèetnih 3,5 km po cesti uz obalu od Lovrana do autokampa Medveja pogled prema gore odbacio je sve iluzije – u brdima èekaju nas crni oblaci. Na kraju kampa poèinje uspon po planinarskoj stazi kojom planinarima do vrha treba 4,5 – 5 sati. Prvi dio do Lovranske drage kombinacija je kamenjara, kratkih šumskih predaha i na kraju na ulazu u naselje, livada, vrtova i voænjaka. Uzimamo okrijepu i po stepenicama prolazimo kroz ovo živopisno mjesto. Kroz šumu po još podnošljivom blatu trèimo konstantnim usponom od oko 10 – 15 %. Negdje oko polovice staze ulazimo dublje u šumu i tu nastaju prvi problemi – blato i oštri nagib postaju klizaljka. Ne postoji tenisica koja u tim uvjetima ne bi proklizavala. Na jednoj livadi vide se na zemlji svježe rupe od divljih svinja. Izgleda da jedino nama i divljim svinjama ne smetaju ovi vremenski ne-uvjeti. 
Prošlih je godina najviše problema stvarao « Grdi breg « ( 500- metarski uspon od kojih 40 – 50 % kroz šumu i blato ). Ali ovaj put sam se prevario. Ono što me je doèekalo na izlasku iz šume nadmašilo je sva moja ne-oèekivanja : zadnji opaki uspon na Vojak nije se uopæe vidio od oblaka, vjetar je bio orkanski, kiša lijevala a temperatura blizu nule. Nemoguæa misija. Kako ono glasi moja uzreèica ? : « Što gore – to bolje ! «. Za ove vremenske uvjete ona ne vrijedi. Ubrzavam lagano jer mi se èini da æu se smrznuti ako usporim. Biram i duži put po serpentinama sa blažim usponom da mogu trèati, za razliku od kraæenja staze direktnim usponom okomito na vrh. A na vrhu ludilo. Zadnjih 200-tinjak metara trèanja po grebenu po život je opasno, èisti akrobatizam. Metar od mene provalija od kojih 1000 m ( tu je poznato uzletište paraglajdera ), bura na refule me ljulja, od kiše ne vidim kuda vodi put, hladno mi je za popizdit – prste u šljap šljap tenisicama ne osjeæam, a isto je i sa rukavicama kojima malo fali da se ne zalede. « Ono što te ne ubije to te ojaèa «.
Ulazim u kulu na vrhu Uèke. Gledam na sat – 1 sat 44 minute. Tri minute brže od prošle godine kad su bili idealni uvjeti ?! Koji sam ja mazohist. Ima ih još. Tu u kuli oko mene drhte od hladnoæe i pitaju se : « Kaj je to meni trebalo ? «. Nadam se da je organizator imao kameru ili barem fotoaparat da nas ovjekovjeèi za buduæe naraštaje. Nije ni èudo da nas je bilo samo 53-je. Od cjelokupne populacije koja broji 4,5 milijuna samo 53 kandidata za Jankomir, rekla bi moja žena.
Na kraju malo o naslovu. Vele metereolozi da je osjeæaj hladnoæe na 0 i jakoj buri kao da je
-18. Iz toga izvlaèim zakljuèak : temperatura +4, kiša i olujna bura imali su uèinak kao da je barem –10. Tko ne vjeruje neka ode još ovaj tjedan na Uèku jer se vrijeme neæe znaèajnije mijenjati. Ili vidimo se u subotu na Ivanèici. Možda doživimo deja vu.
Leave a Reply