Mojih prvih 24 sata

Ne znam imaju li svi ljudi taj poriv – pomicati granice, ali koliko me sjeæanje služi taj dobar osjeæaj potièe me cijeli život. Doæi do nje ( granice ), napraviti još korak i zaploviti u nepoznato. Ponekad to vuèe na lagani mazohizam. Sjeæam se moje prve zubarice. Strašno strpljiva i nježna žena.

Izluðivao sam je tako što joj nisam signalizirao da mi je odreðena njena radnja uzrokovala bol. Sve u želji da provjerim do koje mjere mogu izdržati istu. Katkad je to bilo zaista opako. Ona brusi i èeka da dignem ruku i u agoniji boli promrmljam nešto nerazumljivo, a ja zatvorim oèi i isprobavam razne metode disanja i opuštanja kako bih što duže izdržao bol koja mi sijeva kroz glavu. I ne dižem ruku.
Možda baš i nema veze jedno sa drugim, ali nešto slièno dogaða se zadnjih desetak godina, otkad sam se poèeo baviti dugoprugaškim natjecanjima. Krenulo je iz èiste znatiželje. Stalno nešto trèkaraš, kao održavaš kondiciju. Pa onda hajdemo vidjeti kako je to na nekoj utrci. Prvo nešto kratko, par kilometara. Uskoro doðeš i do polumaratona. A u prvoj godini odlazaka na službena natjecanja dogurao ja i do Zagrebaèkog maratona. Razultati sasvim zadovoljavajuæi : polumaraton oko sat i pol, a maraton oko tri i pol sata. I tako prolaze godine, brojni polumaratoni i maratoni se nižu, rezultati sve bolji, dok jednog dana ne krenu i ultramaratoni ( sve preko 42,2 km ).
Prvo par kraæih oko 63 km. pa prva stotka, i korak po korak (ili bolje kilomet po kilometar) do 24- satnog ultramaratona.
Worschach, prekrasan mali austrijski gradiæ izmeðu Graza i Linza,  veæ je 20 godina domaæin nadaleko poznatog « 24stundenlaufa «. Prije dvije godine tamo sam bio u prateæem timu trojice hrvatskih ultramaratonaca : Mladena Hodaka i Duška Štrbca iz A.K. Komerling i Alena Štefanca iz A.K. JASTREB 99. Vidio i odluèio – slijedeæi put sam i ja tu.
Reèeno – uèinjeno. 11.-12. srpanj 2009. održavao se « 20. Worschach 24.stundenlauf «.
Hrvatska ekipa bila je u sastavu Duško Štrbac, Predrag Radiæ, Alen Štefanac i Predrag Bošnjak. Prvi put u povijesti Hrvatske ovako brojna ekipa predstavljala je Lijepu našu.
A i prvi put u svojoj trkaèkoj povijesti imao sam tremu prije utrke, jer predamnom je bilo  nešto sasvim nepoznato – utrka koja traje toèno 24 sata.
Subotnje jutro osvanulo je, nakon desetak kišovitih i hladnih dana, vedro i sunèano, ugodno toplo i sa vrlo malo vlage u zraku. Idealno za dobru utrku. Isto takav osjeæaj imao sam i ja kad sam se probudio. Iskreno priznajem da se nikada u jutro prije starta neke utrke nisam osjeæao tako dobro. Savršeno lagano, bez ikakvih bolova, bez zatezanja u mišiæima i tetivama, a glava èista i nabrijana za najtežu utrku u mojem životu. Sve je slutilo na dobro.
Slijedi kasni doruèak ( 9 h ) i odlazak na stazu gdje slažemo šator na našem "placu" broj 174.
Kako se bliži vrijeme starta ( 14 h ) obuzima me lagana nervoza. U sebi ponavljam planiranu strategiju : krugove ( 2,3 km. ) odraðivati za oko 20 min.,  što znaèi  maraton ( 42,2 km, ) otrèati za oko 6 sati, i to puta 4 iznosi oko 160 kilometara. Možda malo preambiciozno za prvi put? Naroèito zato jer se ne mogu pohvaliti posebno dobrim pripremama. Jedan noæni i par dugih dnevnih treninga bilo je sve što se može nazvati pripremama. Nadao sam se da je valjda mojih 55 otrèanih maratona ostavilo nekog traga i zapisa u mišiæima. Ali iz iskustva znam da je za ovakve poduhvate najvažnija glava. Ako psihiæki nisi spreman uzalud ti treninzi i sve silne muke. Istina je da bez znoja nema nauke, ali možeš se ti znojit  koliko hoæeš ako se sam sa sobom nisi dogovorio da æeš "heklati" 24 sata. Ako glava veli nema šanse onda zaista nema šanse.
Kad-tad æeš puknuti i odustati. Na sreæu, ja sam se bez velikih problema dogovorio.
Bliži se 14 sati. U dugoj koloni lagano hodamo prema startu. Iako svi veselo èavrljaju i imaju osmjeh na licu, u zraku se osjeæa trema i nervoza. Zato je i dugaèak red ispred pokretnih WC-a. Stotine trkaèa zajedno sa službenim voditeljem i mnogobrojnom publikom odbrojavaju sekunde do starta. Odjekuje pucanj topa i slijedi neuobièajeno polagani start. Koliko god mi se èini spor tempo, na kraju prvog kruga ne mogu vjerovati satu koji pokazuje 16 min. krug – što govori da sam u odnosu na planirano 4 min. prebrz ( 2 min. po kilometru )?!? Osjeæam da se sporije od ovoga ne može ( može, može – o kako æu se toga èesto sjetiti dok æu u krizi hodajuæi èekati da svane drugi dan ).
No, kako bilo da bilo, trèimo mi tako satima i odraðujemo krugove. Peða, Duško i Alen raspalili oko šestice po km. tako da me lagano obilaze nekoliko puta za cijeli krug. Kao ono – ja idem prebrzo – a kaj onda luduju ovi mulci ? Jesu li oni svjesni gorke istine da još imamo pred nama cijelu noæ i dobar komad iduæeg dana ? Nakon prvog zajednièki otrèanog kruga, razdvajamo se i nadalje svaki u svojem tempu trèi do kraja. Svaki u svojem svijetu. Svatko svijet za sebe. Mikrokozmos u makrokozmosu trkaèa.
Staza  utrke postavljena je kružno po ulicama Worschacha. Start/cilj sa sucima i senzorom èipova je u glavnoj ulici, kao i prvi šator sa piæem i hranom za natjecatelje. A ponuda je zaista bogata : voda, izotonik, kava, èaj, cola, svijetla i tamna piva, slana juhica, tjestenina, kruh i peciva, kolaèi, èokolada i energetske ploèice. Pitam se zašto smo mi sve aute pretovarili veæinom sa hranom?  Tu je i veæina mnogobrojne publike uz stazu, kao i  restorana, kafiæa, pivnica, pansiona i fast food & drink šatora. Na kraju te ulice, na livadi raširio se luna park i ogromni tehnoparty šator iz kojeg od ranog poslijepodneva trešti preglasna muzika. Staza nadalje prolazi pored nekoliko manjih skladišta i duæana i ulazi u mirnu i tihu ulièicu na kraju mjesta. Tu sa nalazi i druga okrepa – nema šanse ostati gladan i žedan. Lijevo od nje postavljen je drugi ogromni šator. Njegova je namjena zadovoljiti mlade poklonike rocka, što se nadaleko èuje. Nakon ulice na kraju grada prelazimo most preko planinskog potoka i ulazimo u livadu na kojoj su sa obje strane staze postavljeni brojni šatori logistièke potpore prateæeg osoblje sudionika ovog dugotrajnog natjecanja. Opet prelazimo potok i dolazimo do našeg šatora gdje su stacionirane najljepše hostese u gradu – Sandra, Lovorka i Marina. Samo Mladen kvari prosjek. Krešin laptop i musicbox nafilan sa 7 dana muzike radi besprijekorno. Svaki šator zapravo ima svoju muziku. Zato mi baš nisu jasni likovi koji svih 24 sata trèe sa slušalicama na ušima. Uz stazu ima dovoljno glazbe za svakoga. Nakon našeg boksa ulazi se u mali uski pješaèki tunel podvožnjak u kojem trešti muzika koju pušta DJ smješten toèno nasuprot izlaza iz tunela. Imaju startnu listu svih natjecatelja i èitaju poimence svakoga tko izlazi iz tunela. Zgodno. Nakon desetak krugova veæ smo bili stari poznanici. Poslije njih ulazi se opet u centar. Sve terase i lokali dupkom su puni. Jede se i pije sve u šesnaest. A bogme se i navija. Mora da ova publika na grlu i dlanovima još danima osjeæa posljedice.
O brižnim domaæinima dovoljno govore tri drvena ruèno raðena pješaèka nadvožnjaka postavljena na stazi sa ciljem da publika svojim prelascima preko staze ne ometa trkaèe.
Svaki natjecatelj u startu ima svojeg osobnog suca koji zapisuje krugove i pokazuje tablu za svakih 50 prijeðenih kilometara. Prva tabla mi je veæ odavno pokazana.
Pada noæ. Pale se lampice uzduž cijele staze. Pomalo slièi na božiæno vrijeme.  Koraci postaju sve teži. Temperatura se spušta. Toèno u ponoæ sa brda iznad grada pali se vatromet. A na brdu velikim svijetleæim slovima piše, ne Hollywood, nego 24stundenlauf. Nakon ponoæi oblaèim duge rukave, a pred jutro i tajice. No, ni to nije bilo dovoljno. Još se ubundavam sa jaknom i rukavicama, a na glavu zbog noæne vlage stavljam šiltericu. Temperatura se spušta na + 3. Oko 4 sata ujutro iznad istoènih planinskih vrhova na kojima još ima snijega, nazire se svijetloplavi obrub zore. Sve je utihnulo. Veæina prateæeg osoblja u šatorima spava. Ali zato po gradu baulja mnoštvo živopisnih likova u blaženom stanju. S obzirom da grad živi i radi 24 sata, koliko traje natjecanje, sve je otvoreno i puno gostiju koji kao da se isto natjeèu 24 sata ali u sasvim drugoj disciplini. Sjetimo se samo Zagreba za vrijeme Univerzijade. U ponoæ sam bio u Teslinoj na performansu, u 2 ujutro u Tkalèi na cugi, u 4 u Danièiæevoj na pizzi, u 6 opet na Trgu na jutarnjoj kavi. I tako je to trajalo sve dane Univerzijade. Zato potpuno razumijem ovdašnje domicilno stanovništvo. Ovakva prilika za cijelodnevni/cijelonoæni provod ne pruža se èesto. Tko zna, možda i samo jednom godišnje – kad 24stundenlauferi doðu u njihov grad.
Krizu koju sam imao tijekom noæi lakše sam prebrodio povremeno hodajuæi i promatrajuæi svo to « kazalište « oko staze. Oni najuporniji ostali su u šatorima sve do 6 sati kad su se utišali zvuènici. A kad su poèeli izlaziti iz njih tek je onda na ulicama nastao špancirfest. Svakih desetak metara bila je grupica nerazgovijetnih pjevaèa, lelujavih hodaèa, buènih navijaèa i kolutajuæih oèiju koje nisu baš naèisto gdje se nalaze. Lagano trèim i gledam ih. Mislim si, nije njima lako. Možda je meni èak i lakše. Iako je iza mene 16 sati trèanja. A predamnom još « samo « 8 sati.
Sunce je izašlo. Novi dan je zapoèeo. Meni je nekako neobjašnjivo sve lakše trèati. Konaèno uspijevam ustaliti ritam na oko 19 min. krug. I vrtim i vrtim krugove. Dio noæi i jutra trèim s Alenom koji se žali na bolove u preponama. Poznata bol. I meni se èesto javljala. Zna biti jako neugodna. Èak i toliko jaka da se zbog nje mora stati. Što se i Alenu kasnije dogaða. Na 132 kilometru staje i zbog bolova nije u stanju napraviti ni jedan korak. Možda je pogriješio u taktici – prvih 12 sati žestoko, drugih 12 sati hodanje ? S obzirom da je bio 5 krugova ispred mene treba mi oko 2 sata da dostignem njegovu kilometražu. Ako æu uopæe uspjeti još toliko trèati ?!
Konaèno vidim i Peðu, kojeg nisam vidio skoro cijelu noæ. Tko bi rekao – kružna staza od 2.300 metara, trèimo 16 sati i nijednom se ne vidimo?! Peða veli da je odradio 150 i da mu je to bio cilj i njemu dosta. A i žuljevi su mu veæ postali krvavi pa se ne da trèati. I on je bio oko 4 kruga ispred mene. Tek za sat vremena bih i ja mogao doæi do magiène cifre od 150 km. Dobro je to što još uvijek trèim. Do kad ? Sjetim se Forrest Gumpa i pitanja koje su mu postavili dok je trèao diljem Amerike – zašto trèiš ? Odgovor je nevjerojatno jednostavan – zato jer mu se trèi ! Zaboga, pa zašto baš sve na svijetu mora imati svoj uzroèno-posljedièni razlog? Zašto netko ne bi trèao, plivao, vozio bicikl, hodao, ili bilo što radio zato jer mu se to radi. A ne zato jer mu je do slave, novaca, rezultata ili naprosto zato jer to svi rade pa želi biti « in «, žele biti tzv. « celeb « ili barem poput njih ili naprosto biti samo u njihovoj blizini, biti viðen. Ha-ha, možda bi cijela Hrvatske poèela trèati maraton kad bi se Simonica i Ante pojavili na startu Zagrebaèkog maratona ?  
Bliži se podne. Sunce nakon dva tjedna kiše, oblaka i niskih temperatura opet prži. Kud baš sad ? Ne prigovaraj – bolje i to nego da je cijelu noæ padalo. A moglo je i tako biti, samo da je start bio 24 sata ranije. Ulazim u 62. krug a moj sudac ( djevojka i mladiæ koji su se mijenjali svakih par sati ) vadi ploèu na kojoj piše 150. Ljudi, jel to moguæe ? Zadnjih par sati trèim kao u nekom transu. Opet prelazim granice i ulazim u nepoznate dimenzije. Otvaraju se vrata, šire se vidici i otvaraju neke nove percepcije. « Door to perception « Aldousa Huxleya bila je knjiga na koju smo se u mladosti furali. Ona mi se vrtila po glavi od ranog jutra. Ovo sve poslije stotke koju sam prošao u jutarnjim satima bilo je nepoznato podruèje. Terra incognita.
S obzirom da nisam imao veliku¸krizu, ni grèeve, ni žuljeve ( vidio sam ih i osjetio tek kad sam na kraju  skinuo tenisice ), a veæinom sam trèao i trèim još uvijek, i to sve brže i brže ( opet krugovi po 16-17 min. ), neki sportski struènjaci to moje stanje nazivaju « breakthrogh «. U prijevodu, stanje u kojem glava ne osjeæa u normalnim okvirima optereæenje, umor ili bol, veæ pojaèava ili održava odreðeni stupanj napora ili optereæenje. Drukèije reèeno, prelazi se uobièajena granica napora, brzine i boli. To se inaèe jako rijetko dogaða. Meni samo dvaput. Prvi puta na Zagrebaèkom maratonu kad sam išao 3:18, a zadnjih deset kilometara najbrže – sve oko 4 min. po km. Drugi put to mi se dogodilo na Sljemenskom maratonu kad sam drugi krug ( 21 km. ) išao desetak minuta brže od prvog a zadnjih 5 km. uzbrdice otrèao kao jelen vitorog.
Dostižem i Duška koji sve teže trèi. Neko vrijeme trèimo zajedno. Sve dok mu ne pukne film i veli « za danas je dosta «, na 162. kilometru. I on je par krugova ispred mene. A mene danas nekak ide. I dalje vrtim i vrtim krugove. Moji me pitaju : do kad ?, a ja im odgovaram : do kraja – do 14 sati.
Kad me veæ krenulo da pokušam u istom tempu otrèati svi 24 sata. Nisam više ni žedan ni gladan. Zadnji krugovi prolaze furiozno. Jedan sam od rijetkih koji trèi. Publika uz stazu valjda misli da sam jedan od vodeæih pa mi frenetièno pljeskaju i bodre me. Sve su bliže samoj stazi tako da u jednom dijelu stvaraju uski lijevak kroz koji trèimo. Prolaze me trnci od svega. Od publike, od kilometara koje sam prošao, od samoga sebe koji sam sve to preživio, od svega što se dogaðalo zadnjih 24 sata. Zadnja dva kruga – veæ svi znaju moje ime, koje glasno uzvikuju kad prolazim pored njih – « Bravo Predrag «. Jedan navijaè svaki put glasno navija vatrogasnu sirenu dok prolazim pored njegovog šatora. Ulazim u zadnji krug. Iza mene je 70 krugova. Juèer u ovo vrijeme bio je start. Gledam na sat i procjenjujem da nemam više vremena za cijeli krug pa nakon 23 sata i 44 minute stajem kod našeg šatora. Svi me veæ željno oèekuju jer smo se dogovorili da nakon 24 sata otvaramo šampanjac. Gotovo je. Sjedimo na stazi i dok pijemo šampanjac zapravo još nismo ni svjesni što smo uèinili.
Nakon nekog vremena do nas dolazi službeni sudac i na cesti oznaèava do gdje smo otrèali zadnji krug. Ukupno sam otrèao 70 krugova i 1.700 metara u 71. krugu, što sveukupno iznosi
164 kilometra i 410 metara. U službenom biltenu sa utrke sam proèitao da je 1991. godine ovdje pobijedio legendarni Slaðan Dragojeviæ sa otrèanih 236 kilometara. S obzirom da se, koliko ja znam u Hrvatskoj ne vodi statistika o rezultatima na 24satnim utrkama, ispada da je ovaj moj rezultat drugi u povijesti Hrvatske na službenim natjecanjima. Neka me ispravi netko tko možda vodi kakvu statistiku o takvoj vrsti natjecanja. Ako ništa drugo onda je ovo najbolji ovogodišnji rezultat u Hrvatskoj. Po prvi put sam u neèemu prvi u Hrvatskoj, pa makar i za kratko.