Proèitajte tekst o jastrebu Josipu Dikonu koji je 20.05. objavio Jutarnji list – Go, Dinko, Go! – kupit æemo ti pehar u tvojoj prirodnoj velièini nakon trostrukog IronmanaCro Ironman Piše: Miroslav Edvin Habek
Foto: Ranko Šuvar i privatni album
Zagrepèanin Josip Dikon prvi je Hrvat koji ide na najekstremnije triatlon natjecanje na svijetu…
Ako si normalan, ne možeš ništa vrijedno napraviti. Uspijevaju samo oni koji, pa recimo, nisu baš sasvim normalni, kaže Josip Dikon Brada, 53-godišnji Zagrepèanin – najekstremniji hrvatski sportaš koji se 6. lipnja u njemaèkom Moosburgu sprema završiti ono što još nije napravio niti jedan Hrvat.
Trostruki ironman – 11 kilometara plivanja, 540 kilometara vožnje biciklom i na kraju trostruki maraton -gotovo 127 kilometara trèanja u komadu!
– Bude li sve u redu, za to æe mi trebati ‘sekundica’ manje od 40 sati. Inaèe, limit je 56 sati – kaže Dikon, legenda meðu svim ekstremnim sportašima koja zadivljuje svojim uspjesima, ali pripremama i proslavama uspjeha.
Posebne programe prehrane poštuje, ali špek i luk uoèi natjecanja nikada neæe odbiti. Za koncept karantene su ga obavijestili, ali o njemu najèešæe razmišlja kada se u dobrom društvu opušta uz pivo. Za odmor, pak, kaže da je relativna stvar.
U to su se ponajbolje uvjerili njegovi konkurenti na kraju prošlogodišnjeg dvostrukog ironmana u Neulengbachu. Nakon 7,6 kilometara plivanja, 360 kilometra vožnje bicikla i 84,39 kilometara trèanja neki su njegovi konkurenti završili na infuziji, neki su shrvani bolovima smrznuti pokušavali pod dekama uhvatiti malo sna, a Dikon je otrèao još jedan poèasni krug s hrvatskom zastavom.
Tek onda je, kao èetvrtoplasirani u svojoj kategoriji i prvi Hrvat koji je završio dvostruki ironman, otišao spavati. Nakon 29 sati i 22 minute najintenzivnijeg napora spavao je èak puna dva sata. Probudivši se, odluèio je da je vrijeme za feštu i odlazak na pivo s pratiteljem Željkom Laliæem.
– Taj poziv na pivo nimalo me nije iznenadio. Brada je legenda i vjerujem da æe završiti i trostruki ironman. Naravno, ako ne bude ozljeda – kaže Laliæ.
Upravo je ozljeda i bila okidaè koji je Dikona doveo i do bavljenja najekstremnijim sportom. Naime, krajem 70-ih godina, nakon bavljenja karateom u kojem je došao do crnog pojasa, ozlijedio je koljena i u sklopu oporavka tražio je zamjenski sport.
– Htio sam malo ojaèati. Došao sam u zagrebaèki Dom sportova u teretanu i kad me je frajer vidio mršavog k’o štap rekao mi je ‘Ma daaaaj – odi kod biciklista’. Otišao sam njima i upoznao legendarnu ekipu zagrebaèkih biciklista predvoðenih Vladimirom Fumiæem. Od tog dana cestovni bicikl, specijalka, najveæa mi je ljubav i najdraži sport. Trèanje i plivanje došlo je nakon toga – kaže Dikon.
Razvojem novih sportova i popularizacijom triatlona, odluèio se pozabaviti i tom disciplinom koja ukljuèuje plivanje, biciklizam i trèanje. Kao sportaš na prelasku iz tridesetih u èetrdesete godine poèeo je ostvarivati prve dobre rezultate u razlièitim disciplinama. Vrhunske je rezultate, pak, poèeo ostvarivati u poznim èetrdesetima.
– Daleko sam dogurao od deèeca koji je do 20. godine pušio tri kutije cigareta dnevno. Sada u pedesetima sam na vrhuncu. Kao mladac ne bih uzeo za ozbiljnog onog koji bi mi rekao da æu s pola stoljeæa na pleæima godišnje nastupati na 60 do 70 trka, meðu kojima su i maratoni, polumaratoni, rolatloni, duatloni, razlièitih triatloni i naravno – ironman – kaže Dikon.
Dosad ih je nanizao pet u maðarskom Nagyatadu, dvostruki ironman je završio u austrijskom Neulengbachu, a sada mu je preostao “samo” trostruki u njemaèkom Moosburgu.
– Ima naših ljudi koji su od mene uspješniji u ‘obiènom’ ironmanu. To je, prije svega veleèasni Mario Stjepan Šikiæ za kojeg u šali govore da je brži i bolji uz Božju intervenciju. Ja sam, prema svemu sudeæi ,‘vražji’ jer ‘grizem’ na dvostruke i trostruke ironmane. Za trostruki ironman posebno se ne pripremam jer sam u dugogodišnjem sustavu od 20 do 30 sati treninga tjedno. Kljuèna stvar je volja. Primjerice, prošle sam se godine nakon gotovo trosatnog plivanja u 50-metarskom bazenu u Neulengbachu tresao od hladnoæe, smrznula su mi se stopala, vrtjelo mi se u glavi, noge su mi se grèile i sve živo me boljelo. Moj me pratilac Željko Laliæ pratio do zone izmjene da bi uopæe mogao doæi do bicikla. Nakon masaže, jela i piæa krenuo sam veseo kao posljednji natjecatelj na 360-kilometarsku vožnju tijekom koje sam dostizao druge i bio ‘vražji’ 13. u plasmanu. Osjeæao sam se odlièno, Željko me pratio u autu s rotirkom. No, svejedno, prolazio mi je kroz glavu ono o èemu nikada nisam razmišljao – zašto ljudi odustaju. Vrlo jednostavno – odustaju. Onda je došlo još samo 86,4 kilometra hodanja i trèanja – kaže Dikon i uz smijeh dodaje da u tim trenucima ipak nije bio sasvim normalan.
Naime, krivudao je po cesti lijevo-desno, pratilac je mislio da izbjegava lokve, a on se borio sa snom. Bio je to san o trostrukom ironmanu…
P.S.
Nažalost Dinko je nakon cijele kišovite noæi odustao nakon 120 km bicikla.
Leave a Reply