Visoèica

Stvarno nema smisla provesti nedjelju kod punice na ruèku ili gledajuæi televiziju zavaljen u naslonjaè dok neke trke imaju (još k tome brdske) imaju premijeru. Nakon neprospavane noæi (vozio iz Istre da bi stigao ujutro na posao) i odraðenog posla, nedjeljnog ruèka koji sam pojeo fast food brzinom, okupili smo se kod Branka i krenuli na A1 prema Liki.Ekipa je jaskanska Predrag, Branko Ogorevc i dva brata Karas.Brankova "meèka" je brzo grabila po vruæem autoputu, malo prije Kapele javio se Janko i obavjestio nas o tradicionalnoj gužvi na ulazu u tunel. Za prolaz ispod lièke gore Kapele trebalo nam je pola sata i uskoro smo sišli na izlazu Gospiæ.     Start utrke je bio u Rizvan cityu , izletištu u selu Rizvanuša na cesti Gospiæ – Karlobag. Stolove u hladu su okupirali naši prijatelji sljemenaši i malo po malo poèeli su dolaziti ljudi koji ne propuštaju niti jednu trku (npr. braèni par Kresojeviæ).Domaæin nam je u daljini pokazao goli vrh Visoèice koji se istièe meðu mnogobrojnim velebitskim vrhovima, prosjeèan hrvat bi onako od oka procjenio da bi mu trebalo cijeli dan do vrha no mi znamo da to nije tako. Startalo je 37 trkaèa i trkaèica, na netu sam se informirao da je staza duga 14,4km i završava na cesti prije vrha Visoèica (1657m).    

    Prva 3km su ravna a tada poèinje lagani uspon slièan stazi naše zimsko – brdske lige na Jap. Veæ nakon prvog kilometra vidim da nešto nije u redu puls mi je na 85% maksimuma što pripisujem umoru nakon neprospavane noæi. Staza èak ima i nizbrdica od cca 2km no niti ovdje nisam mogao iæi ispod 5min /km dakle u totalnom sam k…u. Jedina dobra stvar (za mene) je što je cijela staza prolazi kroz šumu tako da nemam problema sa suncem, na jednom djelu se cesta razdvaja, desno za Jelovu ruju i vojni objekt Panos (poznate kontrolne toèke Velebitskog trekinga) cijelo vrijeme upozorenja za mine s lijeve strane ceste. Dolazim na 14km, tamo èlanovi GSS-a djele vodu i kažu još 300m a ono nikad kraja – 300m vjeènosti. Kada sam izgubio nadu da æu doèekati cilj evo kraja ceste i cilja.

    Predrag je prekasno krenuo u lov na našeg prijatelja iz dežele svog vjeèitog konkurenta Eduarda Doljaka  ali je Edo bio brži. Na startu smo se dogovarali da æemo nastaviti do vrha Visoèice (planinarskog hoda oko 1h) ali snage ni volje nisam imao, krenuo sam za Churom ali sam se nakon 100m vratio.Sjedili smo i èekali prijevoz do starta kad se odjednom sa staze koja vodi na vrh pojavio Predrag koji je za pola sata došao na vrh i vratio se za 15minuta, deèki iz GSS-a su bili iznenaðeni brzinom našeg predsjedavajuæeg.