Jastrebovi kod Rontgena Prije 100 godina Wilhelm Conrad Röntgen dobio je Nobelovu nagradu za fiziku, za otkrice " X zraka ". To je bio ogroman doprinos za medicinu, ali i za mali gradiæ od 6000 duša, Jastrebovi kod Rontgena
Prije 100 godina Wilhelm Conrad Röntgen dobio je Nobelovu
nagradu za fiziku, za otkrice " X zraka ". To je bio ogroman doprinos za medicinu, ali i za mali gradic od 6000 duša, Remscheid pored Kölna, koji je stekao svjetsku slavu jer se u njemu rodio i živio W.C.Röntgen. Danas je Remscheid grad od 125 000 stanovnika u kojem je puno toga vezano uz ime njegovog najpoznatijeg sugradana. Mnogo je toga nazvano imenom Röntgen, pa tako postoji i Röntgen – Weg tj. šumsko poljski put u dužini od 65 km, pravi raj za rekreativce i one koji to nisu. Prekrasan krajolik kojim prolazi put cine guste stoljetne šume, uzorna seoska gospodarstva, nepregledne livade, pašnjaci i oranice. Sve opisano ukrašava trasu 1.Röntgen maratona održanog 27.10.2001. u Remscheidu. Cijeli kružni put obilježen je oznakom R i iznosi 63,3 km, što je distanca ultramaratona. Dvije trecine staze cine maraton ( 42,2 km ), a jedna polumaraton ( 21,1 km ) . Uz ta maratonska natjecanja, održavale su se " Röntgen-Cross " trke na 1, 2, 2,7,
4 i 8,4 km. Uz sportska natjecanja Röntgenovih dana trcanja odvijao se i znanstveni simpozij " sportaši pitaju – strucnjaci odgovaraju ", promotivni nastupi rolera, skatera, vozaca na jednom kotacu, aerobic stepera, artistickih skakaca,
borilackih vještina Qwan-Ki-Do i Shotokan karate. Kod nas bi rekli " za svakog ponešto ". No, kako su se " jastrebovi " našli tamo ?
Prije dvije godine, dok je još atletski klub " JASTREB 99 " bio u osnivanju, rodeni jaskanac Branko Ogorevc mi je rekao da u slobodno vrijeme trcite izrazio želju da postane clan novog atletskog kluba. Prepreka nije bilo, iako on vec više od 20 godina živi i radi u Remscheidu. Veæ tada mi je napomenuo da se kod njega " tamo gore " spremaju organizirati maraton. I tako je u ljeto 2001. godine Branko došao sa propozicijama za 1.Röntgen-Lauf- Tag.
Neumorni putnici, clanovi A.K. " JASTREB 99 " , medu hrvatskim maratoncima poznati kao Bad Bad Blue Boysi ( BBBB = Baranovic, Brezaric, Bošnjak i Bek ) nisu mogli odoljeti Brankovoj ponudi i odluka je pala – IDEMO. Kako bismo pojacali ekipu, nagovorili smo još 4 "jastreba" Josipa ( Dikon ), Igora ( Pasecky ) Darka ( Žalac ) i Mirka ( Stiplošek ) da nam se pridruže na našem putu. Osmoclana Ford maraton ekspedicija ( Focus i Mondeo su naše cestovne krstarice ) krenula je na put od 1.200 km. Nakon 17 sati !?! svakakve vožnje evo nas u Remscheidu, gdje nas docekuje Branko sa suprugom Helenom i njihovi prijatelji Sonja i Stefan Drappan. Naši domacini su nas udobno smjestili, pocastili i poveli u razgledavanje grada i okolice.
Remscheid je razbacan na nekoliko brežuljaka pa je lako izgubiti osjecaj da ste u gradu sa 125.00 stanovnika. Sve izgleda kao puno malih gradica poput Samobora, nema velikihurbanih naselja ni velikih gradskih središta. Zelenilo posvuda, zapravo je grad uronjen u stoljetnu šumu. Na jednom od brežuljaka je stari grad iz ranog srednjeg vijeka ( 12.st. ) sa 100 m visokim tornjem. Najveca atrakcija je željezni most iz 1897. godine, cudo tehnike 19. stoljeca, kojeg je dao izgraditi Kaiser Wilhelm dok je carevao u Müngsteneru. Taj grandiozni Müngstener Brucke sa svojih 107 metara visine i 500 metara dužine povezuje gradove Remscheid i Solingen i njihove kompatibilne industrije. Skracuje udaljenost od 44 na samo 8 km. U njega je ugradeno 5000 tona željeza
i on je najviši željeznicki most u Njemackoj. Nadvisuje prekrasnu dolinu kroz koju protjece rijeka Wupper. Kažu da je najljepši i najupecatljiviji pogled moguce doživjeti upravo vožnjom vlakom preko Müngstenerskog mosta.
Uz most se veže jedan tragican dogadaj. Sumnjajuci u vlastito djelo i njegovu izdržljivost, glavni projektant mosta bacio se s njega u smrt dan prije puštanja u promet. Most je izdržao probnu vožnju i besprijekorno funkcionira sve do dana današnjeg, ali ima problema sa samoubojicama koji, potaknuti idejom glavnog projektanta, cesto kao zadnje u životu odabiru upravo skok s mosta. Dan uoci maratona preskacemo uobicajenu pješacku turu razgledavanja grada, služimo se automobilom kako bi noge ostale odmorne za sutra. Najduže pješacenje je jednosatni shoping u velikom trgovackom centru. Vec je 18 sati, moramo podignuti startne brojeve i otici na Pasta Party. Na prijavama gužva i red od kojih stotinjak metara. Sreæom, kao i vecina Hrvata, imamo vezu. Naši domacini poznaju ljude na prijavama i ubrzo ( još nismo ni poceli jesti torteline sa 4 vrste preljeva ), svi naši poklon paketi sa startnim brojevima, majicama i
ostalim sitnicama su tu. Gledamo startnu listu i ne vjerujemo vlastitim ocima – pored naših imena kao oznaka zemlje umjesto CRO stoji YUG ?!? Ulažemo žalbu kod organizatora i medunarodni incident je diplomatski izbjegnut iako objašnjenje organizatora da ne razlikuju novonastale zemlje iz bivše tvorevine koja je imala oznaku
YUG, nije baš uvjerljivo. Uz totrteline, iz lijepih bacvica toci se vrhunsko Kolsch pivo, uz koje zaboravljamo uvredu koju nam je nanio organizator. Inace, kad vec spominjem pivo, moram navesti da nema zemlje koja se više od Njemacke ponosi kvalitetom svojih piva. Njeguju tradiciju malih lokalnih pivovara, a na našu srecu ( ili nesrecu )
upravo je Köln grad sa najviše pivovara ( 23 ). Najpoznatije je upravo pivo koje pijemo – visokofermentirano " Kölsch " pivo. Prekidamo zapocetu degustaciju jer nas sat tjera na spavanje – ipak je sutra maraton. Nakon dobrog sna ustajemo veseli, naspavani i odmorni iako vani pljušti kiša a temperatura je oko 5 C. Pocinje
klasicni ritual : integralne žitarice, med, energetski napitak, vitamini, voda i možemo krenuti.
{mospagebreak}
Kiša pojacava, vjetrovito je. Zagrijavamo se na natkrivenim tribinama nogometnog stadiona. Start je na atletskoj stazi koja je vec puna mokrih i promrzlih trkaca na zagrijavanju. Da mi je bar još malo biti suh ! Još samo 15 minuta i treba se spustiti na kišu. Devet hrvatskih kockastih majica u kojima svi trcimo više je nego uocljivo na
startu . Mokri i promrzli krecemo sa stadiona uz muziku i pjesmu. Trcimo gradom, a vec usponi, kako ce biti dalje ? Lijepo nam je Branko rekao da skoro pa nema ravnog – 90 % je šumski put i isto toliki postotak se odnosi na uspone. Napuštamo grad i neprimjetno se uvlacimo u country idilu – selo, livade, oranice, šume, blato, kiša, brda, i tako do kraja. Iskustvo mi govori da u takvim uvjetima trcim oprezno, lagano. Negdje sam davno procitao da nas iskustvo nicemu ne uci. Ucimo zapravo razmišljajuci o iskustvu. Katkad mi se cini da nisam u stanju razmišljati o iskustvima sa maratona ( 25 otrcanih ), jer napravim toliko grešaka u taktici trcanja, prehrani, nacinu treniranja i još mnogo cemu, tako da nema vecih pomaka u poboljšanju rezultata maratona ( sve oko 3:30 ). No,
necemo sada o privatnim problemima. Pogledajmo što se dalje dogadalo na ljepšoj strani povijesti. U jednom šumskom usjeku asocijacije me vode na 16-ti kilometar Sljemenskog maratona. Svi koji su ga trcali znaju koja je to patnja, a za one koji nisu reci cu samo da je rijec o šumskom kozjem putu kojem se ne vidi kraja, usponu od otprilike 20-tak %, a u našem slucaju i blatom do koljena. Ne znaš da li bi trcao, hodao ili puzao. Tada još nisam mogao znati da ce mi se zbog konfiguracije terena za vrijeme maratona ta asocijacija vracati još nekoliko puta.
Bližimo se cilju polumaratona, Mirko pojacava, Igor je vec u cilju. Dinko ( tako su mu Nijemci promijenili prezime na startnoj i ciljnoj listi – iz Josip Dikon u Josip Dinko ) i ja prolazimo pored cilja polumaratona, gdje nas docekuje mnoštvo ljudi. Nastavljamo dalje. Nekolicina skandira " Šuker, Šuker ", zbog natpisa na ledima moje nogometne majice u kojoj trcim, dok netko, ne znam iz kojeg razloga dodaje, " Hajduk-Split " ?!? Kiša polako prestaje, blata ima manje, a put se lagano proljepšava i postaje nalik na maksimirsku stazu kros lige. Baš zavidim ovdašnjim maratoncima. Imaju 65 kilometara prekrasne staze za trcanje, hodanje, vožnju brdskim biciklom i druge nacine rekreacije. Po lijepom, suhom i suncanom vremenu ovdje je pravi raj. No, nije ni ovako loše. Covjek postane dio filma koji vrti u glavi, neugoda ( ako je ima ) prijede u ugodu i ti trciš, trciš i trciš . Na kraju uživaš bez obzira na vremenske uvjete i konfiguraciju terena. Kao što je rekao moj prijatelj Borko u interwievu HTV-u na Jaskanskom polumaratonu " Svaki sportaš morao bi barem jednom u životu otrcati maraton ". To je poseban gušt, ali nemaš
rijeci da ga opišeš onima koji to još nisu iskusili.
Tako i ja trcim , gledam oznaku 30-ti km., osjecam se fantasticno, razmišljam i govorim Dinku da cu produžiti pored cilja maratona i nastaviti na ultramaraton ( 63,3 km. ). Na okrijepi stižemo Branka ( priznajem da sam bio iznenaden jer sam mislio da je iza nas radi ozljede zbog koje nije ni mislio trcati ). Stisnuo je zube i uporno pobjeduje kilometre. Tada nas prolaze dva trkaca, medusobno razgovaraju i sa lakocom trce. Inat se budi u meni pa i ja pojacavam tempo, a Dinko prati. Neko vrijeme trcimo iza njih na udaljenosti od oko 50 metara. Na 35 km. oni pocinju usporavati, prolazimo ih i još ubrzavamo, te zadnjih 7 km trèimo kao u nekom transu. To je valjda ono što Galoway zove iznenadna "provala energije" što nije ni cudno obzirom na " brzinu " kojom smo do tada trcali.
Izlazimo iz šume i u daljini vidimo cilj. Upadamo u blato do koljena, te klizajuci jedva trcimo održavajuci ravnotežu kako ne bi "legli" u kaljužu. Još 200 metara i ulazimo u cilj, blatni, mokri i promrzli ali zadovoljni, u vremenu 4 sata i 7 minuta. Pomalo smo nalik na motokrosiste za kišna vremena. Ovi zadnji brzi kilometri su me prilicno zamorili
tako da odustajem od ideje da produžim na ultramaraton. Znam da ce mi poslije biti žao ali priznajem, nisam dovoljno hrabar (lud) za takav poduhvat. Ipak, mislim da bi mi još 21,1 km bilo previše. Treba biti skroman i zadovoljiti se sa 42,2 km. Ostavljam ultramaraton za neka druga vremena ( možda slijedece godine ). U cilju nas docekuju Igor i Mirko, a Bek se vec tušira ( 3:47 ). Saznajemo dobru vijest da je Darko pored cilja maratona prošao kao treci ultramaratonac. Bravo Darko, izdrži do kraja. Poznavajuci Darka i njegovu oduševljenost stazom Sljemenskog maratona, gdje je bio ove godine pobjednik, mislim da ga i Röntgen – Weg " pali", te bi danas moglo biti dobrih vijesti sa ultramaratona.
Dinko i ja u cilju dobivamo najlonske šuškavce i vojnicku deku protiv pothladivanja. Gledam i ne vjerujem, nema medalja. Jedini i najveci propust. Otrciš maraton i nema medalje !? Treba im oprostiti jer je ovo prvi maraton koji organiziraju u Remscheidu. Ne mogu ponovo ne primijetiti da su Talijani ipak nenadmašni u organiziranju trka.
Dok pijemo vruci caj i grickamo ukusne kolacice, u cilj ulazi ocekivani trio – Breza, Boris i Branko ( 4:17 ). Nakon okrijepe i tuširanja , ulazimo u autobus koji trkace vozi na cilj ultramaratona. Tamo je glavna fešta, podjela nagrada, štandovi sponzora, pozornica na kojoj svira dobar bend. Darko je vec na tuširanju. Na cilj je, zbog grceva na 50-om kilometru, došao 10. u ukupnom poretku a 4. u kategoriji, sa vremenom 5:28.
Opet Pasta Party, proglašenje, noc, odlazimo do Sonje i Stefana na zasluženu zajednicku veceru. Naši divni domacini spremili su nam mnoštvo iznenadenja u obliku raznih delicija uz tri bacvice nezaobilaznog Kölscha. Branko naglašava da treba nadoknaditi izgubljenu tekuæinu, što mi bespogovorno slušamo. Rezimiramo svaki istrcani kilometar i zakljucujemo da je ovo jedan od boljih maratona s apsolutno najljepšom stazom ( uz Plitvicki maraton ). Zahtjevna i teška, ali isplati se. Šume pune pluca i daju dodatnu snagu i inspiraciju. Dogodine dolazimo opet.
Možda bi Janko mogao organizirati autobus !?!
Leave a Reply