Prvi se pamti!

Nekako je danas postala moda da maratonci prepričavaju svoja iskustva i neiskustva vezana za prvi istrčani maraton. Pa eto da i ja napišem nešto na tu temu.
„Blistave“ ideje vezane za trkačke izazove obično su mi se javljale na Japetić zimskoj ligi. Nadasve blistavu ideju da bih mogao istrčati prvi polumaraton iznjedrio sam 2015. godine. Neku malu bazu imao sam u nogama. Prva utrka koja je bila na vidiku i izgledala mi interesantno bio je Savski tj. Hendrix-ov polumaraton. Problem je bio što je do starta preostalo manje od mjesec i pol. Ipak, nisam to smatrao nekom preprekom. Cilj je postavljen; ići ispod dva sata! Bez nekog posebnog plana i programa počeo sam s trčanjem. Nikakve dionice, tempo, dužina, internet gurui, planovi, kalendar trčanja… Četiri puta na tjedan, kilometraža svakakva. Najviše što sam pretrčao u komadu bilo je 17 km. Utrka je brzo stigla, lagana nervoza, oprezan početak i uspješan završetak bez nekakve patnje. Vrijeme 1:50:23.

Stigla je i 2016., ponovno zimska liga i na putu prema planinarskom domu glava je izrojila novu ideju: „Zar ne bi bilo sjajno istrčat ove godine maraton?“. Izbor je pao na Zagreb ili Ljubljanu. U lipnju je napravljena prijava za oba, ali odluka na koji će se možda ići ostavljena je za osmi mjesec. Cilj postavljen; ispod četiri sata! Kako za maraton ipak treba ozbiljnije prionuti, a vremena za pripreme s nekim grupama nemam, ostaje mi da nešto sam iskemijam. U moru planova za maraton na internetu najinteresantniji mi je bio onaj Mile Skelina. Upišeš željeno vrijeme ili referentu utrku, tri puta tjedno, 16 tjedana i to je to, postaneš maratonac. Lagano, zar ne?

Nakon sljemenske utrke uzeo sam si tjedan dana odmora od trčanja i nakon toga krenuo.

Odluka je donesena da se ide, ako se već ide, u Ljubljanu (utrka je tri tjedna nakon Zagreba). Ionako sam i za nju već kasnio dva tjedna s pripremama. Treniralo se tri puta tjedno prema planu; utorkom dionice, četvrtkom tempo, vikendom dužina. Treniralo se svakako; od ranojutarnjeg do ponoćnog termina. Između nisam ubacivao jogging, bicikl, vježbe snage (a trebao sam). Jednostavno nije bilo toliko slobodnog vremena. Pripreme su prošle više manje ok. Bilo je glupih ozljeda (leđa, mišić, natučen mali prst) zbog kojih su nekoliko puta preskočeni najvažniji dijelovi priprema; dužinci!

ljubljana2Tjedan dana prije maratona mirovanje, nikakvo rastrčavanje, pazilo se kud se hoda (ćoškovi, trosjedi i stolice napadaju prste na nozi kad se najmanje nadaš). Dan prije utrke sve stvari složene u torbi, odjeća i obuća za sve kombinacije vremena. Odlazak na spavanje bez nervoze. Jutro rano buđenje, vožnja do Ljubljanje i pokušaj parkiranja čim bliže startu, dok grad još spava. Parking je nađen, sad se može na kavu i doručak. Nakon što sam se do sita naslušao trkačkih razgovora i taktika vraćam se do auta na presvlačenje. Skidanje do gaća i temeljito ispitivanje temperature i vlage u zraku. Odluka je pala na tanke tajce, podmajicu, biciklističku majicu kratkih rukava i warmere za ruke koji se po potrebi mogu skinuti. Biciklistička majica je zgodna što obično ima džepove na leđima pa se u njih mogu ugurati, gelovi, marame, rukavice, magneziji. Joj, magnezij mi je ostao doma! Grč će sigurno vrebati, a ja nemam prvu pomoć. S mislima na zaboravljeni magnezij lagano trčkaram do starta. Zagrijati ću se ionako na samoj utrci. Budući da ću skoro pola sata provesti u startnom bloku nisam vidio neki smisao dugotrajnog zagrijavanja. Pozicija je zauzeta u bloku ciljnog vremena maratona 4:45:00. Cupkajući u masi sreo sam poznate face iz Karlovca. Malo mi je laknulo, puno je lakše trčati u ekipi jer jedni druge vuku ili usporavaju ako se trči prebrzo. Deset minuta do starta, a moj garmin nikako da uhvati signal. Katastrofa! Svi koji imaju garmin ili sunto znaju o čemu se radi. Ispada da ako ne nosiš sat, kao da nisi trčao. Dvije minute do starta, a đubre se još uvijek traži. Oglasio se pucanj! Nakon par minuta krenuo je i moj startni blok. Nakon 350 m mrcina se smilovala i uhvatila signal pa sam nakon prvog km mogao kontrolirat tempo. Prvih 20 km odradili smo bez velikog napora u tempu do 5:10. Jedino nam se ekipa sa starta osipala tako da sam nakon 21 km ostao sam. Nadao sam se da će me barem Karlo sustići kojeg je stislo na WC (izgleda da je ipak bila dvojka). Međutim ništa. Drugi gel sam uzeo na 25 km prema planu. Dok sam ga cuclao neki striček me gledao kao dijete kad gleda drugo dijete da liže sladoled. Ponudio sam mu gel koji sam još imao u džepu iako je izgledao da mu treba doktor, a ne gel. Nadam se da se dovukao do cilja.

ljubljana3

Oko 32 km sam primijetio da sam pao u tempu iako mi se činilo da jurim stazom. Negdje sam pročitao da se tu negdje potroše zalihe glikogena. Navodno bi se glikogen sada trebao stvarati iz proteina i masti. Iako ih imam (posebno na trbuhu), izgleda da su moje masti posebne, ne dozvoljavaju da se ništa iz njih izvlači. Zašto bi se one topile? Sjetio sam se onog gela kojeg sam velikodušno podijelio. Na 35 km su dijelili gelove, ali iskusnjare su mi govorile „ne uzimaj na utrci gelove i napitke koji nisi prije isprobao“, tako da sam odlučio patiti bez njega. Ubrzo me sustigao grč u ruci?! Sva sreća bio je kratkotrajan vjerojatno zbog warmera koji mi je stiskao ruku. Skinuo sam ga i nastavio „juriti“ prema cilju. Sad sam već „jurio“ neverojatnom brzinom od 5:45 po km. Iako sam možda mogao malo brže, odlučio sam da tih par minuta nije vrijedno patnje. Bolje sigurno odraditi tih 5 km. Tabla 40 km! Olakšanje! Sad ako treba mogu i prehodati. Kako se bliži cilj navijača sa strane sve je više pa te dodatno nose svojim navijanjem. Ubrzo sam doživio prosvjetljenje i spasenje. Cilj je zasvijetlio u daljini. Uspio sam! Naklon i pozdrav publici. 3:48:50 stajalo je službeno vrijeme. Plan je bio ići oko 3:40:00, al što se može, nema isprika. Mrzim kad se ekipa opravdava, previše piva dan prije, nove tenisice, mačka mi je pretrčala preko ceste i sl. Treba samo trenirati i trenirati. Važno da je prvobitni cilj ispod četiri sata ostvaren.
Danas, par dana nakon maratona osjećam se odlično. Noge su samo prvi dan bile malo teške. Zimska liga je na vidiku (stotka će mi sigurno past na pamet) a i Maratonac je spreman za svoje prvo rastrčavanje.

P.S. (Zašto oni koji ne trče imaju potrebu pitati: „ Koji si bio?“)

Bilo nas je još u Ljubljani, na polumaratonu:

Zdenko Pučar – 1:35 (kaže da nije trenirao???)

Zorica Cvanciger – 1:37:52 (toliko je s nama kao da je naša)

Nikola Hrković – 1:39

Vlado Rađenović – 1:47 (bio zec Ani)

Ana Karača – 1:47:18 (PB, eto kad se trenira, onda se leti)

Andreja Režek – 1:51:58 (s pola gasa)

Podijeli na: Facebookgoogle_plusmail

Komentraj

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*