Emitirano 18. travnja 2013. na Trećem programu Hrvatskoga radija, u emisiji Praskozor. Tri dana prije, 15. travnja 2013., nedaleko od cilja Bostonskog maratona eksplodirale su dvije bombe kućne izrade. Troje je ljudi poginulo, a zna se za 264 ranjenih. Jedan od napadača, čečenskih ekstremista, ubijen je nekoliko dana poslije u pucnjavi, a drugi je osuđen na smrt te 24. lipnja 2015. pogubljen smrtonosnom injekcijom.
Četrdeset i dva kilometra nisu maraton. Četrdeset dva kilometra i stotinu devedeset pet metara, to je maraton. Ne zaboravite zadnjih sto devedeset pet metara. To je najvažnijih sto devedeset pet metara.
Nerijetko je to najtežih i najbolnijih sto devedeset pet metara, ali ne nužno. Maratonci se već prije toga zabiju u zid. To je stručni termin: zid. Na zid se naleti negdje između 25. i 35. kilometra. To je poput pokušaja da potrčite u noćnim morama u kojima vas netko progoni, bijeg je jedini spas, ali vi trčite u mjestu. Neki opisuju zid kao trčanje kroz blato ili s betonskim blokovima oko gležnjeva. Britanska maratonka Sam Murphy u svom priručniku objašnjava da se iza cijele te strašne priče, tog bauka koji kruži među trkačima i o kojemu se često praznovjerno govori ispod glasa, kriju zapravo začkoljice mehanizma prerade ugljikohidrata i masti, pa se i toj nevolji može doskočiti. U priručniku Od jogginga do maratona, koji je preveden i kod nas, američki dugoprugaš Jeff Galloway izlaže zanimljivu strategiju za izbjegavanje zida, koja ide protiv mnogo toga što se može pročitati u klasičnim savjetima za maratonce i u planovima treninga.
Ali čak i kad se uspije prijeći zid, prevladati mučninu, vrtoglavicu na rubu nesvjestice, ostaje tih još sedam, deset ili petnaest kilometara i sto devedeset pet metara do cilja. Koje treba prijeći nakon već prijeđenih trideset pet ili dvadeset pet kilometara.
Koliko je četrdeset dva kilometra i sto devedeset pet metara? Zagrepčanima je to lako predočiti trasom maratona koji će se 13. listopada 2013. godine 22. put održati u njihovu gradu: kreće se s Jelačić placa, do Dupca pa natrag, do križanja Ilice i Selske i curik na Trg – i to je tek prvi krug, to jest polumaraton. Treba još jednom tako: pravac Dubec, pa Selska, pa cilj na Jelačić placu.
Kao što nema knjige o trčanju koja ne govori o zidu, nema ni takve koja ne govori o boli. Kad bi se napravile konkordancije kakve se rade za velika djela svjetske književnosti, u korpusu dugoprugaške literature riječ “bol” sigurno bi zauzela vrlo visoko mjesto, vjerojatno bi se našla među deset najučestalijih riječi.
Jer maraton nije sport. Osnovno je značenje te engleske riječi, sport, “zabava”, “razonoda”, “igra”. Igraju se nogomet, košarka, odbojka, tenis. Četrdeset dvije tisuće sto devedeset pet metara nije igra. Uopće nije zabavno. Zabavan je sprint, zabavno je sve između sto i tisuću metara. No zabavno je i preko deset kilometara, jer kao protuteža bauku zida, u trkačkim polulegendama posebno mjesto zauzima ono što se na engleskom zove runner’s high, trkački vrhunac ili trkačka sreća. Moguće ju je demistificirati endorfinom tj. hormonima sreće, kao što se zid demistificira glikogenom: to je zapravo evolucijski trik da tijelo izdrži napor, kao što je orgazam dobra fora da se životinje upuste u neizvjesnosti roditeljstva. Ali trkačka sreća ne poništava bol, ona tjera trkača ili trkačicu dalje unatoč boli. Lica maratonaca često su u grču, napregnuta, namrštena – bolna. Četrdeset dvije tisuće sto devedeset pet metara jednostavno mora boljeti. Boli i najbolje. Kenijac Paul Tergat, koji je svjetski rekord u maratonu držao od 2003. do 2007., bio je poznat između ostaloga i po tome što je često povraćao. Sigurno ne zato što je uživao.
Britanac Adharanand Finn u svojoj knjizi Running with the Kenyans – Trčati s Kenijcima – pripovijeda kako je nakon dulje stanke odlučio sudjelovati u dobrotvornoj utrci na deset kilometara. Čini mu se da je trčanje samo izlika kako bi se prikupio novac, prodale majice, kako bi se obitelji i prijatelji okupili na pikniku, to je prilika da se izađe na zrak. A onda, nakon što pretrči tih deset kilometara, Finn počinje shvaćati da je upravo obratno: sve ostalo je puka izlika da bi se trčalo. Osluškuje i shvaća da nakon pretrčanih deset kilometara ljudi opisuju jedno drugome što ih i kako boli, zateže, gdje osjećaju umor, i pritom im lica blistaju. Jedna mu trkačica, dok iscrpljeni sjede na travi, kaže da je njoj trčanje poput obrnutog pijanstva. Kod pravog pijanstva, isprva je osjećaj sjajan, a poslije postane odvratno; kad se trči, isprva je gadno, ali nakon istrčane utrke osjećaj je fantastičan. Ali žena je to rekla nakon istrčanih deset kilometara; na deset kilometara trkačka sreća još pali. Nakon maratona slijedi katkad doista dug oporavak. I svaki će vam priručnik reći da nije pametno trčati u prvih tjedan dana nakon maratona. Jer niste bili na zabavi: pretrčali ste prokletih četrdeset dvije tisuće sto devedeset pet metara.
Kako prenosi jedan od rijetkih dugoprugaša među piscima, Haruki Murakami, u svojim trkačkim memoarima koji su 2012. izašli i kod nas pod naslovom O čemu govorim kad govorim o trčanju, mantra jednoga trkača, koju je i sam preuzeo, glasi: «Bol je neminovna. Patnja je stvar izbora.» Na kraju svoga prvog maratona, istrčanog na povijesnoj trasi ali u obrnutom smjeru, od Atene do sela Maraton, Murakami je, kako priznaje, radost osjetio samo zato što više nije morao trčati.
Kao što nije sport, maraton nije ni utrka. Za većinu maratonaca, maraton nije utrka. Maraton je utrka samo za šačicu profesionalaca, koji žive od nagradnih fondova. Za ostale, a ostali su većina, ono more koje preplavi ulice kad se negdje trči maraton, to je preživljavanje umora, boli, iskušenja da se odustane, preživljavanje sebe samih.
U ponedjeljak na bostonskom maratonu nisu svi preživjeli, mnogi neće više nikada trčati. Tisućama maratonaca netko je oduzeo zadnjih sto devedeset pet metara.
Eksplozije su odjeknule više od pet sati nakon znaka za start, dugo nakon što su pobjednici prošli ciljnu ravninu. Negdje sam pročitala da su u vrijeme eksplozija pred ciljem bili «sporiji amateri». Amater je zapravo druga riječ za ljubitelja; amaterski se baviti nečime znači da ne morate, ali baš vam je gušt. U maratonu nema ljubavi. Nitko se neće otputiti stazom dugačkom četrdeset dvije tisuće sto devedeset pet metara iz ljubavi. Istina, dugoprugaši vole trčati, ali toliko je dionica kad trkač mrzi svaki metar koji se ispriječio pred njim, kad trkačica mrzi svoje zgrčene i bolne mišiće koji gore, kad za vrućih dana ni vazelin ne može pomoći koži upaljenoj od trenja. Nakon četrdeset dvije tisuće stotinu devedeset pet metara prestaje amatersko bavljenje trčanjem. Prestalo je već mnogo prije, možda prestane onog trena kad se prigrli bol.
Maraton je uvijek vremenski ograničen, obično se bilježe ulasci u cilj unutar pet sati od starta, na manjima, poput zagrebačkog maratona, ili unutar šest sati, na maratonima s većim brojem sudionika, poput bostonskog; sve ispod tri sata fantastičan je rezultat o kojemu zapravo većina maratonaca na svijetu može samo sanjati, a sve do četiri sata vrijedno je dubokog poštovanja. Ali i oni koji su svjesni da neće ući u cilj u zadanom vremenu ne odustaju, trče, mnogi zapravo jedva vuku noge, jer jedini cilj koji vrijedi prijeći tih je četrdeset dva kilometra i sto devedeset pet metara odjednom.
U romanu A perdifiato – Bez daha – koji kod nas nažalost nije preveden, Mauro Covacich, talijanski pisac i maratonac, čovjek koji je istrčao njujorški maraton i mnoge druge, ispisao je najljepše rečenice o maratonu: «Maraton je borilačka vještina. Trčanje maratona estetski je izbor, ne sportski. Nema to nikakve veze sa sportom. […] Izdržati najbrže što se može tako dugačak put najljepše je što ljudska svijest može proizvesti. Svijest nije mozak, svijest je sustav tijela koje misli. Svijest je mreža u kojoj moje stopalo, moje srce, moj glikogen, moje želje, moje uspomene, cijeli ja komunicira sa mnom cijelim i sa svime što me izvana mijenja ili me može promijeniti. Da, tijelo koje misli dostiže najviši stupanj ljepote u maratonu.»
Razni analitičari, stručnjaci za terorizam i vanjskopolitički komentatori još će nam mnogo puta ovih dana objasniti da je cilj jednog od pet najvažnijih svjetskih maratona odabran kao mjesto eksplozija zbog velikog broja okupljenih ljudi, zbog vidljivosti događaja, zbog velike vjerojatnosti da će panika među ljudima zbijenima iza ograda koje gledatelje dijele od maratonske trase izazvati stampedo. Možda, ali ja vjerujem da su bombaši odabrali baš maraton jer su shvatili što je maraton. Kao što je shvatio pripovjedač u priči Maratonac iz zbirke Doggiestyle Zorana Pilića: da je suprotnost smrti, da je na drugoj strani, nasuprot smrti, na točki najudaljenijoj od smrti – maraton.
Snježana Husić
Leave a Reply